Naime, za satiričnu SF komediju “Virus patološke dobrote” reditelja Predraga Ličine i producenta Đorđa Vranješa vlada veliki interes na 32. Sarajevo Film Festivalu, a svjetska premijera u Open Airu rasprodana je dovoljno brzo da je organizovana i dodatna projekcija, 21. augusta u 20 sati u kinu Cineplexx.
Razgovor sa Đuričkom bio je uoči premijere pa smo ga pitali za očekivanja. Upravo je veliko interesovanje publike bilo jedan od razloga zbog kojih je Đuričko uoči premijere bio posebno uzbuđen.
“Mislim da nema boljeg mjesta za tu bjelosvetsku premijeru i mnogo mi je drago. Sretan sam i uzbuđen. Ima hiljadu ljudi. Prodato je odavno. Interesovanje je veliko. Ljudi se trude, pokušavaju ući krišom. Jedva čekam da vidim reakciju publike. Siguran sam da će biti super. Mi smo gledali neku projekciju, ali tek u sudaru s publikom filmovi počinju da dobijaju smisao ili polete ili se zakucaju u zid. Ja se nadam da ćemo poletjeti”, rekao je Đuričko na početku.
Film je čudan, izvrnut i blesav
Iako publika u BiH nema često priliku gledati domaće filmove u SF žanru, interes za “Virus patološke dobrote” pokazao je da takav sadržaj itekako ima svoju publiku. Đuričko smatra da su za to zaslužni i poznata glumačka imena, ali i reditelj Predrag Ličina, čiji je autorski rukopis već prepoznatljiv.
Pored Nikole Đurička, film zaista ima impresivnu glumačku postavu, a to su svakako: Goran Bogdan, Hristina Popović, Tihana Lazović Trifunović, Gordan Kičić te Rade Šerbedžija.
“Razlog za veliki interes je to što igram ja u filmu, svakako. Šalim se, ali dobro igraju i Hristina, Rade, Gogo Bogdan, Tihana Lazović i Gordan Kičić. Sigurno je zbog glumaca zanimljivo, ali ja mislim da i Peđa Ličina ima neku svoju već, da kažemo ‘prašinu’ koju diže za sobom i onda ljudi to sad već razaznaju i znaju da će imati priliku gledati nešto što je čudno, novo, drugačije, izvrnuto, interesantno, blesavo i sve ono što su Peđini filmovi bili do sad”, poručuje.
Radnja filma “Virus patološke dobrote” zbiva se 1983. u Zagrebu. Usred snježne noći u stan Zorke Vasiljević upada goli muškarac koji tvrdi da je stigao iz budućnosti, tačnije 2031. godine, kako bi spriječio pandemiju Virusa patološke dobrote koja prijeti čovječanstvu. Zorka vjeruje da je riječ o prevarantu, ali njegova se predviđanja tokom večeri počinju ostvarivati.
Ljudi su željni različitih žanrova
Prema njegovom mišljenju, osim publike koja inače voli SF, postoji i šira potreba za žanrovskim filmovima koji su namijenjeni velikom platnu.
“Mislim da je publika željna jedne vrste žanrovskog filma, jednog filma koji je namijenjen kinima, ja bih rekao, pravi zanimljivi film”, dodao je.
Govoreći o samoj ideji filma, Đuričko se osvrnuo i na pitanje koliko nam danas zapravo nedostaje dobrote.
“Jedina stvar koja može da uništi svijet je ‘virus patološke dobrote’. Kao što vidimo, ovaj virus grabeži za parama ne uspijeva da uništi ovaj svijet, uništava prirodu, ali za sad još uvijek smo se održali. Ovaj virus ubijanja ljudi zbog nekih religija ili bilo čega znači ni to ne uspijeva da uništi ljude. Jedino što stvarno može da obriše cijelu ovu planetu je ‘virus patološke dobrote’. Znači jedino dobrota može da nas rastoči, ali i da nas spasi”, objasnio je.
Đuričko se osvrnuo na uspjeh filma “Svadba” Igora Šeregija i činjenicu da je publika u regionu pokazala veliki interes za komedije, ali i za drugačije žanrove. Govoreći o “Svadbi”, dodao je da mu je drago što je region pokazao da postoji zajedničko tržište za filmove koji mogu privući publiku s obje strane granice.
“Meni je drago da smo mi shvatili, da smo mi isto tržište i da mi možemo praviti filmove koji mogu biti gledani i ovamo i onamo. Film ‘Svadba’ mi se čini da spada u tu neku vrstu filma namijenjenog za kina, a i publika je reagovala na to tako. To je ono što nama nedostaje. Mi imamo dosta festivalskih filmova, ima i nekih angažovanih filmova, imamo i teške teme i tu se slažem da film treba i time da se bavi. Negdje prosto kad bi produkcija možda bila veća, onda bi možda imali i više ovakvih stvari i zato ljudi reaguju isto i na jednu šovinističku komediju koja je ‘Svadba’, i na neku, ovu SF, crnu komediju. U tom smislu mislim da su ljudi malo željni prosto različitih žanrova”, odgovorio je.
“Naša vještina često dolazi iz nemanja”
Radnja filma “Virus patološke dobrote” zbiva se 1983. u Zagrebu. Usred snježne noći u stan Zorke Vasiljević upada goli muškarac koji tvrdi da je stigao iz budućnosti, tačnije 2031. godine, kako bi spriječio pandemiju Virusa patološke dobrote koja prijeti čovječanstvu. Zorka vjeruje da je riječ o prevarantu, ali njegova se predviđanja tokom večeri počinju ostvarivati.
Film je snimljen za samo mjesec dana, što je otvorilo pitanje uslova u kojima nastaju regionalne produkcije, posebno kada se oni uporede s velikim međunarodnim projektima na kojima Đuričko također radi.
“Sve je pitanje para. Kada vi nemate para, onda Peđa mora da se dosjeti da napravi scenarij koji se dešava manje-više na pet-šest lokacija i da nema više od pet-šest glumaca, a da bude zanimljivo i da večeras hiljadu ljudi hoće da dođe da to gleda. Tu je naša vještina. Ona dolazi često iz nemanja, iz odsustva”, navodi.
Ističe da možda naši ljudi ne bi ni umjeli raditi kada bi imali veliki budžet.
“Ovamo s druge strane, gdje imate sad apsolutno velike produkcije, znači tu je pitanje vaše mašte. Limit je jedino vaša mašta, a i to je totalno jedan drugačiji način rada. Ja ne znam da li bi mi možda i umjeli. To je veliko pitanje. Da li bi mi umjeli da sad imaš sve pare ovoga svijeta i smisliš šta hoćeš da radiš. Mi se po prirodi već godinama ovdje snalazimo i čudo je uopće da uspijevaju ljudi snimati filmove uopće u bilo kakvim uslovima”, dodao je.
Đuričko smatra da je nedostatak produkcijskih mogućnosti jedan od razloga zbog kojih je regionalna kinematografija često okrenuta sigurnijim temama, među kojima posebno mjesto zauzimaju rat i postratne teme.
“Normalno je da je rat prosto jedna ogromna trauma i jako je teško da prosto to ne budu teme. Kad bi imali priliku da razvijate tako autorke i autore, pisce, glumce i snimatelje, onda bi se odvojile neke grupe koje bi voljele da rade i SF filmove ili bi izmislile neke nove žanrove, neku fuziju žanrova”, ističe.
“Mi smo glumci i mi ne biramo ništa. Nas biraju”
Iako je tokom karijere radio na različitim projektima, uključujući i međunarodne produkcije kao što je Netflixova serija “Stranger Things”, Đuričko kaže da nikada nije imao osjećaj da u potpunosti upravlja pravcem svoje karijere. Upravo suprotno, smatra da glumci uglavnom prihvataju ono što im se ponudi.
“Nekako ja mislim da ne mogu polagati pravo na tu stvar koja se zove karijera. Mi smo glumci i mi ne biramo ništa. Nas biraju. Ja sam odbio možda tri-četiri posla u životu. Sve ostalo što su mi ponudili, manje-više sam ja radio. I onda to oni stave u neki tu kanal neki. Sad, koliko si vješt i koliko imaš sreće da se iskobeljaš iz tog kanala, da možeš da igraš i nešto drugo i različito. Ja se nikad nisam osvrtao. Ne znam šta bi mi to značilo”, priznaje.
Na pitanje postoji li ipak nešto za čim žali, odgovara bez mnogo razmišljanja.
“Ma kakvi! Pa ne mogu reći da žalim. Ja sam kao u fazonu: ‘Žao mi je što nisam ja igrao u nekim filmovima u kojima sam ja htio igrati’, a nisu me zvali. To mi je žao, a ovo sve što sam ja radio, nije mi žao. Mene su zvali, ja sam išao gdje su me zvali i gdje sam mogao. Ako sam na nešto ponosan, to je da evo imam već 52 godine, ja cijeli život samo glumim, ništa drugo nisam radio u životu. Što znači da sam izgleda negdje uspio bar da eto sa ove dvije grimase plaćati račune”, otkrio je.
“Uči se glavom i kožom”
Iako bi mnogi mlađi glumci vjerovatno voljeli čuti savjet iskusnijeg kolege, Đuričko kaže da nije siguran da bi svom mlađem sebi imao šta poručiti.
“Bukvalno nemam nikakav savjet u tom smislu. Treba imati predstave ‘u nogama’, treba imati iskustva na snimanjima, susresti se sa danima ‘kad sam spreman i kad nisam spreman’. Onda čovjek zavoli da bude spreman jer taj osjećaj kad nisi spreman je najgori osjećaj na svijetu. Ja ne mogu da nekom klincu kažem šta treba da radi: ‘Šta mu znači moje iskustvo sad? Šta mu znači moja rečenica, moj savjet kao: ‘E, ne vjeruj ženi koja puši Drinu bez filtera.’ Nemam pojma, kad on prosto mora da se opeče. Tako se uči, glavom i kožom”, poručio je Nikola Đuričko.
