“Yugo ide u Ameriku” dio je Takmičarskog programa – dokumentarni film. Ovo kinematografsko ostvarenje donosi nesvakidašnju pustolovinu. Sam naziv filma zvuči kao početak dobrog vica. Zanimalo nas je kakve su bile reakcije kada su rekli ljudima da ga žele snimati.
“To jeste početak vica danas, ali to je bila neka vrsta stvarnosti 1985. kada je uvezen. Zanimljivo je da nešto što je bilo moguće tada je danas nama kao neka vrsta vica. To znači kako i gdje smo došli u suštini za ovih 40 godina. Imao sam situacija. Moj izdavač se pozdravljao sa mnom, misleći da je to to od mog života. Mama je plakala, koliko se sjećam. Tata je bio veoma uzbuđen i on je rekao da su 1980-ih i 1990-ih putovali Yugom do Francuske, Atine i da su bili brži na uzbrdicama od raznih Renaulta, Peugeota i ostalog. Bili su uzbuđeni. Ostali su bili pomalo skeptični koliko će to naše putovanje trajati”, kazao je Filip Grujić.
Na pitanje koji je bio onaj jedan momenat na snimanju kada su se pogledali i pomislili: “Je li moguće da ovo stvarno radimo?”, Aleksa Borković je odgovorio:
“Mislim da se taj momenat desio u trenutku kada smo sjeli u avion jer uz svu muku koju smo imali s birokratijom i toliko situacija gdje je zbog jednog papira ili jednog obećanja koje nije ispunjeno od strane špeditera, odnosno pogrešne informacije, mogli smo da ne odemo na put i ne snimimo film. Puno je bilo sitnih i krupnih prepreka. U svakom slučaju, taj momenat kada smo sjeli u avion i kada smo znali da zapravo polijećemo i da ćemo za neki broj sati stati na američko tlo, mislim da je taj momenat bio kao: ‘OK, ovo se stvarno dešava'”.
Filip je dodao da kada su sletjeli u New York, još uvijek nisu imali informaciju hoće li moći voziti automobil s obzirom na sve navedene poteškoće.
“Nismo imali informaciju da li mi zapravo imamo Yugu ili nemamo obzirom na trenutke o kojima si pričao, da nismo mogli da uvezemo silne neke birokratije koje smo imali. Tako da, mi kada smo sletjeli zapravo u Ameriku, i dalje je bio taj trenutak: ‘OK, stigli smo, ali da li će i Yugo da stigne?'”, naveo je.
“Organizacija je uspjela da prođe test prijateljstva i kolegijalnosti”
Njihov put bio je izuzetno komplikovan s bezbroj prepreka. Govoreći o tome kako tada ostati pribran, Filip navodi da su imali dobre producente i prijatelje. Kazao je da su imali sreću sa Čarnom Vučinić koja je iznijela teret organizacije na svojim leđima.
“Tako je. Na kraju dana imamo mentora Miloša Aćimovića koji nas je spojio s američkom koprodukcijom koja je također iznijela veliki teret i učinila da to naše putovanje bude organizovano, da znamo kuda idemo, gdje spavamo, kada jedemo”, dodao je Aleksa.
Filip je naglasio da jeste vrijedno pomena koliko su prilagodljivost i organizacija bitni, ne samo njih dvojice koji su režirali film, već i posvećenost čitavog tima ljudi koji je radio i to ne za velike plate.
“Radili su iz nekog čudnog kolektivnog vjerovanja da je nešto uzbudljivo. Aleksandar Blažić je snimao zvuk i također je uskočio jako blizu našeg dolaska. Imamo Ivanu Finci koja je još luđe uskočila u čitav projekat. Ovo putovanje je niz prijateljstva koja su se dogodila, niz ljudi koje smo upoznali na samom putovanju poput Nicka, Alena i Hasana koji su nam u Iowi pomogli da uopće nastavimo putovanje do raznih nekih drugih ljudi. Organizacija je uspjela da prođe test prijateljstva i kolegijalnosti”, objasnio je.
Aleksa je naveo da se entuzijazam “kačio” na entuzijazam i da je svako ko je ušao kao novi član ekipe to nastavio. Govoreći o tome šta im je bilo najteže na ovom putovanju, uz osmijeh je rekao da se Filip najviše šokirao kada je vidio pohovane kisele krastavce. Filip je zatim govorio o Aleksinim izazovnim trenucima.
“Mislim da je njemu najteže bilo back-upovanje materijala. Tako mala ekipa zahtjeva jako mnogo uloga, da se razumijemo. Mi smo imali snimajuće dane od po 12 sati. Ja sam bio neko ko je poslije toga pisao voice over filmu. On je bio neko ko je i snimao i režirao. Ja sam i režirao s njim. Onda je on nakon 12-časovnih putovanja i snimanja sav materijal prebacivao na tri hard diska da se nijedan ne izgubi. Mi se negdje ponapijamo, da proslavimo, radosni smo, a on sjedi u ćošku kao rob putovanja i u fazonu je: ‘Šta mi se događa u životu i zašto sada back-upujem ovaj materijal?'”, ispričao je.
“Nema američkog automobila koji nosi kontekst koji Yugo nosi”
Složili su se da im je vrućina naročito naročito teško pala. Filip je naveo da je u Oklahomi pomislio da gubi razum.
“Sjećam se da u jednom trenutku, taj trenutak smo i snimili, on je toliki toplotni udar doživio da više nije mogao voziti. Morali smo da stanemo i hladimo se i da se zamijenimo”, dodao je Aleksa, na šta se Filip našalio:
“Što znači? Ako on vozi, onda nema snimatelja, tako da zato nije ni zabilježeno njegovo herojstvo, a sva moja herojstva su zabilježena”.
Na pitanje da ovaj automobil može progovoriti i dati svoju kratku recenziju filma i njih dvojice kao saputnika, šta misli kakvu ocjenu bi im dao od 1 do 10, Filip je odgovorio:
“Mi smo ga zvali Honey. To mu je pisalo na prozoru kad smo ga kupili. Mislim da ne bi dao recenziju pošto on ne vjeruje u ta moderna shvatanja ocjenjivanja filmova. On je vrlo analitički nastrojen tip, ali kao i svi jugoslovenski roditelji vrlo kratak u svojim objavama, tako da bi on rekao samo: ‘Budale'”.
Govoreći o tome da postoji američka verzija ovog filma i koji bi se automobil našao u glavnoj ulozi, Aleksa navodi da ne postoji američka verzija Yuge. Filip je spomnuo Cadillac Copilot, ali obojica su se složila s mišljenjem da to nije isto.
“Nema američkog automobila koji nosi kontekst koji Yugo nosi. Suprotno je. Oni bi mogli da naprave nešto što je suprotno Yugi, što je na totalno drugu stranu”, ispričao je Aleksa, na šta se Filip nadovezao:
“Oni bi možda mogli da naprave otvaranje fast food restorana u predjelima gdje je najljepša kuhinja, italijanskim pa da to bude neka vrsta zanimljivosti, šta se dogodilo kad se otvorio u Bariju i u Pulji, u Italiji kada se otvorio McDonalds”.
“Mi smo tek kasnije shvatili šta je zapravo ono što nas s Yugom tjera da tu priču ispričamo”
Kroz ovu luckastu priču o putovanju u Yugi može se napraviti paralela s pričom o bivšoj Jugoslaviji. Koliko su razmišljali o toj ozbiljnijoj strani filma koju publika možda neće odmah primijetiti?
“Ne toliko tokom samog putovanja koliko u montaži, gdje smo proveli godinu i po dana osvrćući se na naše putovanje, naše emocije i sve što smo proživjeli. Mi smo dio te jugoslovenske zaostavštine doživjeli i u Americi kroz kontakte s ljudima, prije svega s Alenom, Hasanom, nekim ljudima u Chicagu, Los Angelesu. Doživio sam dio toga, ali je tad u Americi prioritet bilo putovanje. Veća refleksija se desila u montaži”, objasnio je Aleksa.
Filip je kazao da je to ono što je zaista pitanje. Naveo je da kada pričaju o bilo kakvim promjenama ili političkim promišljanjima, stalno se misli da samo akcija donosi neku vrstu razrješenja, ali da su oni dokaz toga da njihova akcija nije donijela toliko promišljanja.
“Naša akcija je bila akcija, a promišljanje je došlo kad se sjedne, kada se shvati šta se želi. Mi smo tri puta kretali stvari iznova u montaži jer nismo znali šta tačno želimo. Nismo znali šta ono što je film. Imali smo više opcija. Dok ti ne artikulišeš svoju misao, za to je potrebno ono što se kaže u Vojvodini sitzfleisch, odnosno meso za sjedenje, odnosno dupe. To dupe na putu ne postoji jer zvjera svuda, a kada sjedneš i kada si u smiraju, tada artikulišeš šta je ono što osjećaš, šta je ono što misliš i mučno je na kraju. Mi smo tek kasnije shvatili šta je zapravo ono što nas s Yugom tjera da tu priču ispričamo”, kazao je Filip.
Govoreći o tome s kakvim emocijama su izašli pred publiku na Sarajevo Film Festivalu, Aleksa je kazao da uvijek ima dozu treme kada trebaju prikazati ovako veliku priču.
“Imali smo projekcije i u Beogradu, Podgorici, Izoli, Puli. Već je prošao domaću publiku, ali domaća publika ima jedan drugačiji odnos prema tome, prema ovoj priči. To je njihovo, to je ono što su oni preživjeli. Mi pričamo iz neke perspektive koja je drugačija, koja je mlađa. Mi nismo živjeli u Jugoslaviji. Rođeni smo u SRJ, ali nismo u nekom svjesnom dobu proživjeli taj sistem i bili dio toga, tako da je to drugačija perspektiva. Ja se nadam da će film komunicirati i ovdje s publikom”, rekao je na kraju razgovora za Klix.ba.
