Mihaela Trisca Zagreanu trenutno radi kao viša asistentica na Univerzitetu “George Emil Palade” u Targu Muresu u Rumuniji, gdje predaje rimsko pravo, kriminologiju i historiju rumunske državnosti.
U sklopu doktorskog studija, njeno istraživanje fokusirano je na rat u Bosni i Hercegovini tokom 1990-ih. U svojoj doktorskoj disertaciji proučava ovaj sukob kroz prizmu usmene historije, medijskih izvora i sudske prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), s ciljem da rasvijetli lične priče i iskustva ljudi koji su ga proživjeli.
Osim što predaje na matičnom univerzitetu, Trisca je držala predavanja i u okviru međunarodne saradnje, gdje je govorila o zločinima u Bosni i Hercegovini. Na Univerzitetu Pamukkale u Turskoj je krajem aprila ove godine održala predavanje o upotrebi nasilja baziranog na spolu kao ratnom oružju iz kriminološke perspektive.
Kako se razvilo vaše interesovanje za istraživanje genocida u Srebrenici?
S ovom temom prvi put sam se susrela tokom završne godine srednje škole, kada nam je profesor historije govorio o brutalnosti ratova na prostoru bivše Jugoslavije i genocidu u Srebrenici. Iako mi je ta tema ostala u sjećanju, tada nisam ni slutila koliko će postati važna za moj akademski put.
Dvije godine kasnije, tokom dodiplomskog studija prava, učestvovala sam na međunarodnom takmičenju u simulaciji suđenja, koje je zahtijevalo opsežno istraživanje sudske prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Upravo tada sam počela istinski shvatati šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Čitajući presude i svjedočenja, osjećala sam sve veću potrebu da saznam više.
Ni tada, međutim, nisam odmah odlučila da će to biti tema mog doktorata. Znala sam da želim nastaviti doktorske studije, ali sam razmatrala nekoliko različitih istraživačkih tema.
Sve se promijenilo u ljeto 2022. godine, kada sam pohađala ljetnu školu u Sarajevu i posjetila Srebrenicu. Boravak u Memorijalnom centru i mezarju u Potočarima pod vrelim julskim suncem, prizor zelenih tabuta koji su čekali ukop i preživjelih koji su oplakivali svoje najmilije, predstavljao je prekretnicu u mom životu.
Do tada sam genocid proučavala kroz sudske presude, naučne članke i historijske izvore, ali mi je boravak na mjestu gdje je genocid počinjen pokazao da vas nikakvo čitanje ne može u potpunosti pripremiti za takvo iskustvo.
Kada sam se vratila kući, primijetila sam da mnogi ljudi s kojima sam razgovarala znaju vrlo malo o genocidu u Srebrenici. To me iznenadilo i bilo mi je teško prihvatiti da jedan tako značajan događaj u novijoj evropskoj historiji može ostati toliko zanemaren.
Od tog trenutka osjećala sam da je istraživanje ove teme za mene postalo ne samo akademski izbor nego i lična odgovornost. Zato sam 2023. godine upisala doktorske studije na Univerzitetu UMFST “George Emil Palade” u Târgu Muresu, gdje se moja doktorska disertacija bavi temom genocida u Srebrenici.
Koliko je teško istraživati genocid u Srebrenici iz Rumunije i koje su najveće prepreke?
Istraživanje genocida u Srebrenici iz Rumunije nosi određene izazove. Najočigledniji je udaljenost. Budući da se veliki dio mog istraživanja zasniva na usmenoj historiji, nastojim što češće putovati u Bosnu i Hercegovinu kako bih obavila intervjue, razgovarala s preživjelima i prikupila njihova svjedočenja.
Međutim, zbog nepostojanja direktne aviolinije između Rumunije i Sarajeva, takva istraživačka putovanja zahtijevaju mnogo vremena, planiranja i finansijskih sredstava.
Istovremeno, najveći izazov je akademske prirode. Genocidu u Srebrenici posvećeno je vrlo malo pažnje u rumunskoj historiografiji, što znači da gotovo ne postoje historijski izvori na rumunskom jeziku koji se bave ovom temom. Zbog toga se prvenstveno oslanjam na međunarodne izvore, sudsku praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), arhivsku građu tog suda, usmenu historiju i terenska istraživanja provedena u Bosni i Hercegovini.
To također znači da moram izgraditi vlastiti istraživački okvir, umjesto da se oslanjam na već postojeću akademsku tradiciju u Rumuniji. Ipak, na to gledam kao na priliku, uz nadu da će moje istraživanje doprinijeti većoj svijesti o genocidu u Srebrenici u rumunskoj akademskoj zajednici.
Na kraju, ne bih rekla da je ovakvo istraživanje iz Rumunije jednostavno, ali nije ni nemoguće. Ono zahtijeva upornost, posvećenost i spremnost da se prevaziđu i geografske i akademske granice, ali za mene je važnost ove teme daleko veća od svih praktičnih poteškoća.
Jeste li među svojim kolegama i akademskim osobljem naišli na razumijevanje i podršku?
Da, imala sam sreću da među njima pronađem razumijevanje i podršku. Ipak, ono što me najviše dirnulo jeste podrška koju sam dobila u Bosni i Hercegovini. Od preživjelih žrtava genocida i akademske zajednice do brojnih ljudi koje sam upoznala tokom svog istraživanja – svuda sam bila dočekana s velikom otvorenošću i srdačnošću.
Iako sam strana istraživačica, ljudi su me prihvatili, povjerili mi svoja iskustva, odgovarali na moja pitanja i iskreno željeli pomoći da bolje razumijem njihove priče i njihovu historiju.
Vremenom su neki od ljudi koje sam u početku upoznala isključivo kroz istraživanje postali osobe koje danas s ponosom mogu nazvati svojim prijateljima. To je nešto što nisam očekivala kada sam započela doktorske studije i uvijek ću biti zahvalna na dobroti, povjerenju i podršci koju su mi pružali na tom putu.
Koliko je rumunska javnost upoznata s genocidom u Srebrenici i činjenicama o njemu te kako se ti događaji doživljavaju?
Na osnovu mog iskustva i razgovora koje sam vodila tokom istraživanja, svijest o genocidu u Srebrenici u Rumuniji prilično je ograničena, posebno među mlađim generacijama. Preciznije rečeno, mnogi mladi ljudi ili nikada nisu čuli za genocid u Srebrenici ili o njemu znaju vrlo malo, osim činjenice da se dogodio.
Kod starijih generacija, naročito onih koji su pratili vijesti tokom devedesetih godina, situacija je drugačija. Oni su uglavnom bolje upoznati s tim događajima, jer je rat u Bosni i Hercegovini bio medijski praćen i u Rumuniji. Rumunski mediji izvještavali su i o otkrivanju masovnih grobnica te genocidu u Srebrenici, zbog čega se mnogi sjećaju fotografija i televizijskih izvještaja o tadašnjim zločinima.
Ipak, primijetila sam da je to znanje često prilično površno. Mnogi ljudi znaju da se dogodio genocid, ali nisu dovoljno upoznati s okolnostima pod kojima je počinjen.
Jesu li studenti zainteresirani za izučavanje genocida u Srebrenici?
Da, jesu. Naprimjer, veliki broj studenata prisustvovao je Međunarodnoj konferenciji 2025. godine, koju je organizirala ELSA Târgu Mureș, a na kojoj je, između ostalog, bilo riječi i o genocidu u Srebrenici.
Imali smo čast ugostiti predavače iz Bosne i Hercegovine, među kojima je bio i preživjeli genocida koji je pristao podijeliti svoje bolno iskustvo preživljavanja masovnih egzekucija u julu 1995. godine. Studenti su pokazali iskreno interesovanje za njegovo predavanje i bili su izuzetno angažirani tokom cijele diskusije.
Osim toga, izrazili su želju da organiziraju humanitarnu akciju za pomoć preživjelim žrtvama genocida kojima je pomoć potrebna. Na stol su postavili nekoliko “Cvjetova Srebrenice”, a svako ko je želio uzeti jedan mogao je dati dobrovoljni prilog. Prikupljena sredstva kasnije su donirana preživjelim žrtvama genocida.
Jedna od mojih studentica posebno se zainteresirala za ovu temu, pa je odlučila detaljnije i vrlo odgovorno istraživati genocid u Srebrenici. Kasnije je učestvovala na međunarodnim konferencijama na kojima je predstavljala svoje istraživanje te osvojila više nagrada za kvalitet svog akademskog rada.
Upravo zato mogu reći da je jedan od najljepših aspekata mog posla vidjeti studente kako se iskreno posvećuju ovoj temi i sami pokazuju inicijativu da o njoj nauče više.
Možete li ukratko objasniti temu i ključne elemente svoje doktorske disertacije, koju ćete uskoro braniti?
U svojoj doktorskoj disertaciji analiziram situacije u Srebrenici, Prijedoru i Sarajevu iz komparativne perspektive, koristeći koncepte iz teorije kompleksnosti, poput emergencije, povratnih petlji i kritičnih pragova, kako bih ukazala na određene obrasce koji se pojavljuju na ova tri geografska područja.
Ono što mi je posebno zanimljivo jeste činjenica da su, iako su ovi gradovi doživjeli nasilje na različite načine, među njima prisutne i upečatljive sličnosti na koje nastojim skrenuti pažnju. Također, nadam se da će moje istraživanje doprinijeti drugačijem historiografskom tumačenju genocida u Bosni i Hercegovini, koje nadilazi često ponavljane narative o “vjekovnim mržnjama” i balkanizmu.
Istovremeno se nadam da će ono podstaći širu raspravu o važnosti interdisciplinarnog pristupa u proučavanju genocida i masovnog nasilja.
Tokom našeg razgovora spomenuli ste da želite napisati knjigu na rumunskom jeziku koja bi sadržavala svjedočanstva Majki Srebrenice. Šta vas je posebno dirnulo i inspirisalo za tu ideju?
Prije svega, to je bilo iskustvo susreta s nekim od Majki Srebrenice i prilika da razgovaram s njima. To su izuzetne žene čija su me snaga i otpornost duboko dirnule. Uprkos tome što su izgubile muževe, sinove, braću, a ponekad i cijele porodice, pronašle su hrabrost i snagu da se bore za istinu, pravdu i očuvanje sjećanja na svoje najmilije. Mislim da svi možemo mnogo naučiti od njih.
Drugi razlog je to što se historija često fokusira na činjenice, datume i brojke. To je, naravno, neophodno, ali iza svakog broja stoji ljudsko biće, a iza svake žrtve majka, supruga, sestra ili kćerka koja nastavlja živjeti s tim gubitkom.
Vjerujem da su ove lične priče jednako važne kao i historijske činjenice, jer nas podsjećaju da genocid nije samo apstraktan pojam, nego tragedija koja zauvijek mijenja ljudske živote.
Majke Srebrenice nas također podsjećaju da posljedice rata ne prestaju kada utihne oružje ili kada se potpiše mirovni sporazum. Za mnoge preživjele rat se nastavlja u njihovim dušama, kroz tugu, traumu, potragu za posmrtnim ostacima najmilijih i stalnu borbu protiv negiranja zločina i zaborava. Njihova svjedočanstva otkrivaju tu stvarnost na način na koji to nijedna historijska knjiga ne može.
Na kraju, vjerujem da njihove priče zaslužuju biti mnogo poznatije, ne samo u Rumuniji nego i širom svijeta. Danas mnogi ljudi, posebno mladi, tragaju za uzorima. Za mene su Majke Srebrenice među najsnažnijim primjerima hrabrosti, dostojanstva i ustrajnosti koje čovjek može upoznati.
Nadam se da će, približavanjem njihovih glasova rumunskoj publici, više ljudi saznati istinu o genocidu u Srebrenici i prepoznati izuzetnu humanost i snagu ovih žena, koje nisu dopustile da njihovi najmiliji budu zaboravljeni.
Zašto je važno da se genocid proučava i uvrsti u obrazovne sisteme širom Evrope?
Zato što mir nije nešto što možemo uzimati zdravo za gotovo, već nešto što moramo čuvati i štititi. Rat u Bosni i Hercegovini podsjeća nas da nasilju prethode riječi, predrasude i postepeno prihvatanje mržnje. Historija pokazuje da su prije rata mnogi vjerovali kako se takav sukob nikada ne može dogoditi u Bosni i Hercegovini, jer su različite zajednice decenijama živjele zajedno. Ipak, dogodio se, a završio je genocidom.
Smatram da je to jedna od najvažnijih lekcija za mlađe generacije – okolnosti se mogu promijeniti mnogo brže nego što možemo zamisliti, a ekstremizam se širi nevjerovatnom brzinom kada ljudi prestanu preispitivati njegovu retoriku i posljedice.
Kada svojim studentima govorim o genocidu u Srebrenici, predavanje obično završavam mišlju:
“Ekstremistička retorika može zvučati privlačno. Može učiniti da se osjećate snažnije, važnije ili na neki način superiornije od drugih. Ali ako na vrijeme ne prepoznate njene opasnosti, mogao bi doći dan kada ćete ili vi biti osoba koja uperuje pušku u svog komšiju zato što pripada drugoj etničkoj grupi, ili ćete se naći s druge strane te iste puške”.
Zbog toga je za mene podučavanje o genocidu istovremeno način da razumijemo prošlost i prepoznamo upozoravajuće znakove budućnosti. Ekstremizam se može pojaviti bilo gdje i može ugroziti svakoga.
Za kraj, koji su vaši naredni ciljevi u akademskom radu kada je riječ o proučavanju genocida i ratnih zločina?
Prije svega, želim odbraniti svoju doktorsku disertaciju i objaviti je. Također bih voljela da bude prevedena i objavljena na bosanskom jeziku, jer vjerujem da rezultati mog istraživanja trebaju biti dostupni ljudima čije su priče omogućile da ovaj rad nastane.
Bez otvorenosti, povjerenja i dobrote preživjelih te svih ljudi koje sam upoznala u Bosni i Hercegovini, ovo istraživanje nikada ne bi bilo moguće. Zato se nadam da ću svoj rad vratiti Bosni, gdje istinski pripada, te da ću prihod od njegove prodaje donirati udruženjima koja pružaju podršku preživjelim žrtvama genocida, poput Majki Srebrenice.
Osim disertacije, želim nastaviti podizati svijest o genocidu, posebno među mladima. Planiram i dalje učestvovati na konferencijama, govoriti o ovoj temi i poticati rasprave o prevenciji genocida, kulturi sjećanja i međunarodnoj pravdi.
Jedan od projekata koji mi je posebno blizak srcu jeste organizacija izložbe fotografija u mom rodnom gradu Targu Muresu, na kojoj bih predstavila fotografije koje sam snimila u Sarajevu i Srebrenici. Nadam se da će ljudi doći kako bi čuli o posljedicama rata i genocida, ali ih i vidjeli kroz mjesta koja i danas nose njihove ožiljke.
Ovu izložbu želim organizirati upravo u Targu Muresu iz vrlo posebnog razloga, koji nadilazi činjenicu da je to moj rodni grad. Naime, u martu 1990. godine grad se opasno približio velikom etničkom sukobu, kada su izbili nasilni obračuni između Rumuna i Mađara. Komšije koje su samo sedmicu ranije mirno živjele zajedno i dijelile zajedničke obroke odjednom su se našle na suprotnim stranama, a ulice grada bile su prekrivene krvlju.
Srećom, sukob je trajao svega nekoliko dana i nikada nije prerastao u rat poput onoga u Bosni i Hercegovini. Ipak, svaki put kada pomislim koliko je grad bio blizu drugačije sudbine, prođu me trnci.
Upravo zato vjerujem da je Targu Mures pravo mjesto za ovakvu izložbu. Ona može poslužiti kao podsjetnik na ono što se dogodilo u Bosni i Hercegovini, ali i kao opomena da mir nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.
Nadam se da će ljudi nakon obilaska izložbe još više cijeniti činjenicu da danas mogu živjeti u miru sa svojim komšijama i kolegama različitih nacionalnosti.
