Košarac je naime, u svojoj posljednjoj objavi (ne) vješto upakovao u priču o politici, urbanizmu i prekomjernoj gradnji svoj stav o tome ko bi trebao živjeti u Istočnom Sarajevu. I to je, nakon svega što je napisao, teško čitati drugačije nego kao poruku da određena vrsta ljudi u tom gradu nije poželjna.
“Moramo primarno voditi računa o očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života”, napisao je Košarac, uz poruku da se Istočno Sarajevo mora čuvati jer je “bedem Srpske”.
Tu se, zapravo, završava priča o urbanizmu i počinje priča o etničkoj politici, poželjnim i nepoželjnim.
“Očuvanje demografske slike”
Jer šta tačno znači “očuvanje demografske slike”? Hoće li se brojati ljudi na ulazu u grad? Hoće li se provjeravati ko kupuje stan? Hoće li neko imati prednost zato što pripada određenom narodu, a neko drugi biti nepoželjan zato što pripada drugom? I, najvažnije, ko je Staši Košarcu dao pravo da odlučuje ko smije kupiti stan, kuću ili zemljište u jednom dijelu Bosne i Hercegovine?
Istočno Sarajevo je bosanskohercegovački grad. Nije privatni posjed bilo kojeg političara, nije etnički rezervat i nije prostor u kojem građani BiH prestaju biti ravnopravni čim pređu zamišljenu administrativnu granicu. Ustav BiH izričito garantuje punu slobodu kretanja ljudi širom zemlje, dok Evropska konvencija o ljudskim pravima štiti i slobodu izbora boravišta. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima također jasno kaže da svako ima pravo na slobodu kretanja i boravka unutar granica države.
Dakle, jedan građanin Bosne i Hercegovine ima pravo živjeti tamo gdje želi. Ima pravo kupiti stan svojim novcem. Ima pravo osnovati porodicu, raditi, školovati djecu i graditi život u bilo kojem gradu ove zemlje. Isto vrijedi za Bošnjaka, Srbina, Hrvata, Roma, Jevreja, ateistu, agnostika ili bilo kojeg drugog građanina.
Suština problema
U tome je i suština problema s Košarčevom porukom. Nije sporno da grad može, iz urbanističkih razloga, ograničiti novu gradnju. Nije sporno ni da se može razgovarati o infrastrukturi, saobraćaju, školama, kanalizaciji ili prostornom planiranju. Ali kada se kao razlog za zaštitu grada navodi “demografska slika”, “naše vrijednosti” i “naš način života”, onda više nije riječ samo o tome koliko će se zgrada izgraditi. Riječ je o tome kakav se sastav stanovništva želi sačuvati.
A to je veoma opasna ideja.
Jer iza takvog jezika uvijek stoji jednostavno pitanje: ko je “naš”, a ko nije?
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nisu nikakvi imigranti koje treba zaustavljati na nekoj zamišljenoj granici. Oni su autohtoni, domicilni i državotvorni narod ove zemlje. Kao što su to i Srbi i Hrvati. I svi oni imaju potpuno jednako pravo da žive u Sarajevu, Istočnom Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru, Bijeljini, Zenici ili bilo kojem drugom dijelu Bosne i Hercegovine.
Isto pravo imaju svi drugi građani ove zemlje.
Upravo zato Košarac duguje javnosti odgovor na jedno vrlo jednostavno pitanje: znači li “očuvanje demografske slike” da Bošnjaci ne bi trebali kupovati stanove u Istočnom Sarajevu?
Ako ne znači, neka to jasno kaže. Ako znači, neka objasni po kojem zakonu i po kojem ustavnom principu bi jednom građaninu Bosne i Hercegovine bilo zabranjeno da svojim novcem kupi nekretninu u drugom bosanskohercegovačkom gradu.
Jer to više nije politička dosjetka. To je pitanje ravnopravnosti građana.
Zaštita ravnopravnosti
Krivično zakonodavstvo BiH, kao i entitetski zakoni, poznaju zaštitu ravnopravnosti građana i sankcioniraju uskraćivanje ili ograničavanje građanskih prava na osnovu nacionalne ili etničke pripadnosti. Krivični zakon BiH, naprimjer, predviđa odgovornost službenog ili odgovornog lica koje na osnovu nacionalne ili etničke pripadnosti uskrati ili ograniči građanska prava.
Naravno, niko ozbiljan neće tvrditi da je jedna objava na društvenim mrežama sama po sebi automatski krivično djelo. To bi bilo pravno neodgovorno. Ali jednako je neodgovorno praviti se da politička poruka ove vrste nema posljedice, posebno kada dolazi od državnog ministra.
Jer Košarac ne govori iz neke kafane kao anonimni komentator na internetu. On je ministar u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. Radi u Sarajevu. Prima plaću iz državnog budžeta. U Sarajevu obavlja svoje političke i službene poslove, slobodno se kreće gradom i koristi sve ono što ova država omogućava svojim građanima.
I upravo zato njegova poruka ima dodatnu težinu.
Teško je ne sjetiti se i onog famoznog sarajevskog “korona-derneka” iz 2020. godine, kada je Košarac bio među učesnicima zabave koju je policija prekinula zbog kršenja tadašnjih epidemioloških mjera. Tada mu Sarajevo nije bilo toliko tuđe da u njega ne može doći na zabavu i prekršiti zakon. Nije mu smetalo da bude u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, niti da bude dio društva Sarajeva.
Danas, međutim, drugim građanima poručuje da bi trebalo “čuvati” jedan grad od promjene njegove demografske slike.
Takvi stavovi danas nisu nikakva balkanska posebnost. Ekstremističke politike “zaštite domicilnog stanovništva” i etničkog homogeniziranja sve su prisutnije širom svijeta. U Evropi se dižu ograde, vode kampanje protiv migranata, govori se o “očuvanju identiteta”, a u Sjedinjenim Američkim Državama granice se pretvaraju u politički simbol straha od onih koji navodno dolaze da promijene “naš način života”.
More ksenofobije i šovinizma
U takvom moru ksenofobije i šovinizma Košarac zaista djeluje kao riba u vodi.
Ali postoji jedan mali problem.
Bošnjaci u Bosni i Hercegovini nisu migranti koji su prešli neku državnu granicu da bi promijenili tuđu zemlju. Ovo je njihova zemlja.
Kao što je i Košarčeva.
Zato je krajnje vrijeme da se počne govoriti i o posljedicama ovakvih izjava. Šta misli porodica koja je već kupila stan u Istočnom Sarajevu? Šta misle ljudi koji tamo rade, plaćaju poreze i odgajaju djecu? Da li Košarac razumije kako njegove riječi mogu doživjeti Bošnjaci koji tamo žive? Da li im šalje poruku da nisu poželjni? Da li razumije da, kada državni funkcioner govori o “očuvanju demografske slike”, neko to može protumačiti kao poziv da određene porodice budu obilježene kao stranci u vlastitom gradu?
I, možda najvažnije: šta ako njegove riječi izazovu probleme po život i sigurnost Bošnjaka koji tamo već žive.
Ako neko sutra napadne bošnjačku porodicu u Istočnom Sarajevu zato što je procijeni kao “nepoželjnu”, hoće li Košarac reći da je to samo nesretan slučaj? Hoće li političari koji danas crtaju etničke granice riječima tada oprati ruke od posljedica?
Nije isto kada običan čovjek u kafani kaže nešto glupo i kada državni ministar govori o očuvanju etničke demografije jednog grada. Prvi možda govori u svoje ime. Drugi šalje poruku.
I zato ovo nije samo pitanje Staše Košarca.
Ovo je pitanje pravosuđa, tužilaštava, institucija za zaštitu ljudskih prava, političkih stranaka i svih onih koji se kunu u ravnopravnost građana Bosne i Hercegovine.
