Bivši američki ambasador u Bosni i Hercegovini upozorio je da mu se čini kako je došlo do promjene u tridesetogodišnjoj dvostranačkoj politici SAD-a prema Bosni i Hercegovini i da bi se to moglo konačno odraziti i na ured visokog predstavnika.
Iznenadni odlazak Christiana Schmidta, za koji je on sam priznao da se desio pod pritiskom određenih politika, je dio političara u Republici Srpskoj iskoristio da prikaže kao vlastiti uspjeh, ali i priliku za ofanzivu protiv dosadašnje politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Odmah su prešli na sljedeći krug zahtjeva koji je uključivao poništavanje ranijih odluka Christiana Schmidta, ali i apsolutno gašenje ureda visokog predstavnika.
Narodna skupština Republike Srpske je usvojila Deklaraciju o zatvaranju OHR-a. U deklaraciji se zahtjeva od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija da hitno usvoji rezoluciju kojom se okončava funkcija visokog predstavnika i zatvara Kancelarija visokog predstavnika u BiH.
Podršku napadu na OHR, politika RS-a je dobila i od svojih strateških partnera u Federaciji Bosne i Hercegovine, HDZ-a. Predsjednik HDZ-a Dragan Čović je pozvao da se OHR izmjesti u Brisel, a i da mu se ograniči kapacitet u ovlastima.
S druge strane dok su apetiti antidržavnih snaga oličenih u SNSD-u i koaliciji okupljenih oko njih porasli, reakcija probosanskih političara u jednoj mjeri obilježena reakcijama, i nadom da će se održati status quo, ali se vidi i refleks gdje se oslanjanje na međunarodni faktor vidi kao stub opstanka države.
U osnovi postoji jedna osnovna razlika u nastupu antidržavnih i probosanskih političara. Dok antidržavni političari nastupaju s pozicije samopouzdanja i kao da imaju svaku mogućnost da sruše državu ukoliko OHR napusti Bosnu i Hercegovinu, probosanski političari ne pronalaze dovoljno samopouzdanja da pošalju poruke opstanka.
Antidržavne politike koje se nadaju da će srušiti državu ukoliko međunarodna zajednica napusti Bosnu i Hercegovinu, trebale bi se osvijestiti da opstanak Bosne i Hercegovine nije ni tokom agresije zavisio od milosti međunarodne zajednice. Naime, poruka koja se iz Sarajeva kao državne prijestolnice mora poslati onim koji misle da će u slučaju da se međunarodna zajednica povuče imati otvoren put ka nezavisnosti RS-a ili preuređenju ustavnog uređenja na štetu Sarajeva jeste da takvo nešto ne mogu provesti pišući “deklaracije” nego da neizbježno vodi u politički sukob.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, njen opstanak nisu osigurali ni UNPROFOR, ni Evropska unija nego patriote i državne institucije koje su izgrađene u nemogućim uvjetima. Danas, nakon trideset godina mira, državne institucije i dalje postoje i država ima mehanizme da zaštiti svoje interese. Ipak, za ovo probosanska politika mora osvijestiti vlastitu političku snagu, tražiti na međunarodnom planu saveznike, a ne nuditi podaništvo i asertivnu nastupati u odnosu na svaku poruku prijetnje.
Politike koje žele srušiti državu nemaju ni materijalna ni politička sredstva koja su imali tokom ranijih nasrtaja, a ni tada nisu uspjeli u rušenju države. Njihovo retoričko samopouzdanje ne mijenja ove činjenice, a država je danas puno više integrisana nego 1992., 1995., ili 2000. godine.
Mogući odlazak OHR-a, probosanske politike ne trebaju shvatiti kao prijetnju niti je nužno loša stvar za državu. To je prilika za one koji budu dovoljno hrabri da je iskoriste.
