Djeca s cerebralnom paralizom u Bosni i Hercegovini često su fizički prisutna u učionicama, ali nisu ravnopravno uključena u nastavu. Na taj problem ukazala je profesorica Adna Dervišević Salčinović, koja je u okviru magistarskog rada istraživala iskustva osoba s cerebralnom paralizom u učenju engleskog jezika. Gostujući u “Novom danu” na N1, govorila je o rezultatima istraživanja, nedovoljnoj pripremljenosti nastavnika, ali i ličnoj borbi svoje porodice, čiji je član njen brat s cerebralnom paralizom.
“Bili su prisutni u učionici, ali nisu radili aktivnosti kao tipična djeca”
Dervišević Salčinović u istraživanje je uključila osobe s cerebralnom paralizom različitih generacija, koje su tokom školovanja učile engleski jezik. Željela je utvrditi koliko je nastava bila prilagođena njihovim potrebama i jesu li imali mogućnost ravnopravnog učestvovanja u nastavnim aktivnostima.
“I zaključila sam nekako da su više bili integrisani u učionici nego što su bili inkluzivno uključeni. Dakle, bili su prisutni u učionici, ali nisu radili aktivnosti kao tipična djeca”, kazala je.
Prema njenim riječima, u nastavi su izostajale inovativne metode koje bi učenicima omogućile lakše usvajanje gradiva.
“Nije bilo te igre kroz učenje, što zaista jako fali i dan-danas u ovom sistemu”, istakla je.
Iako je istraživanje obuhvatilo iskustva različitih generacija, smatra da se situacija ni danas nije značajno promijenila.
“Sve imamo na papiru, ali se ne primjenjuje u školama”
Motivaciju za istraživanje pronašla je u odrastanju uz brata s cerebralnom paralizom i problemima s kojima se njena porodica suočavala tokom njegovog školovanja.
“Počevši od odrastanja sa svojim bratom, vidjela sam kroz šta on sve prolazi, pogotovo u školskom sistemu, što me malo razočaralo pošto vjerujem da je škola mjesto gdje inkluzija treba da živi”, rekla je.
Smatra da postoji veliki raskorak između propisa o inkluzivnom obrazovanju i njihove primjene u praksi.
“Imamo sve na papiru, sve deklaracije prava, zakone, ali zaista ništa od toga se ne primjenjuje toliko u školama, što je razočaravajuće, kao što sam rekla”, naglasila je.
Upravo zbog iskustava svog brata odlučila je istražiti mogućnosti prilagođavanja nastave engleskog jezika učenicima s cerebralnom paralizom.
“Tako da nadam se da ću neku promjenu bar napraviti kroz sistem”, poručila je.
Otac je morao nositi sina između spratova, a upis u srednju školu čekao je dvije godine
Govoreći o fizičkim preprekama u obrazovnim ustanovama, profesorica je podijelila iskustvo svoje porodice.
“Na primjer, moj brat to nije imao. Njega je otac morao nositi sa prvog sprata na treći sprat, pa sa trećeg na prvi”, ispričala je.
Na pitanje je li porodica o tome razgovarala s upravom škole, odgovorila je:
“Jesam, baš na tu temu, i niko nije imao razumijevanja.”
Problemi su se nastavili i prilikom upisa u srednju školu.
“Prvo su bili u dilemi da li da ga ikako upišu u školu, jer nisu znali kako da postupe. I onda kada je došlo vrijeme te srednje škole, on je čekao dvije godine dok se taj proces vidi kako će, šta će s njim, jer ne znaju šta da rade. I to je jako velik problem”, kazala je.
“Bez pristupačnosti u učionici nema inkluzije”
Dervišević Salčinović smatra da je fizička pristupačnost osnovni preduslov za ravnopravno obrazovanje.
“Bez pristupačnosti u učionici nema inkluzije, jer učenik ne može samostalno doći do svoje klupe, ne može samostalno pisati”, upozorila je.
Naglasila je da nastavnici moraju poznavati specifične potrebe učenika s cerebralnom paralizom, koje se razlikuju zavisno od vrste ovog stanja.
Ukazala je i na nedovoljnu pripremljenost nastavnog kadra, ali i asistenata u nastavi.
“I što se tiče asistenata, u našim školama većinom su to socijalni radnici ili nastavnici nekog drugog predmeta koji su asistenti djeci i koji, kao što kažem, nisu baš spremni za tu poziciju”, navela je.
Dodala je da odgovornost za takvu situaciju ne treba pripisivati pojedincima.
“Oni sami za to nisu ni krivi. Opet kažem, sve je do sistema”, istakla je.
Kako prilagoditi nastavu: “Pitala bih dijete kako najbolje uči”
Govoreći o konkretnim metodama koje je predložila u istraživanju, profesorica je naglasila važnost individualnog pristupa.
“Ja bih prvenstveno krenula sa pitanjem ličnom djetetu: Kako ti želiš da učiš? Kako ti najbolje učiš? I onda bih te metode integrisala u svoje”, objasnila je.
Posebno je izdvojila multisenzorni pristup učenju engleskog jezika, koji podrazumijeva korištenje različitih čula kroz dodir, slušanje i vizuelne sadržaje.
Prema njenim riječima, potrebno je voditi računa i o tome ima li učenik pristup funkcionalnom liftu, može li doći do učionice te jesu li mu dostupni odgovarajući materijali za rad.
Kao jedno od mogućih rješenja navela je i prilagođavanje rasporeda nastave kako bi se časovi održavali na pristupačnom spratu.
“Ne možemo očekivati da damo iste materijale svima i isti zadatak i da svako ima isti ishod učenja”, poručila je.
Naglasila je i važnost saradnje s roditeljima kako bi se pronašle metode koje najbolje odgovaraju potrebama svakog učenika.
Edukacija nastavnika i učenika kao prvi korak
Na pitanje šta bi obrazovne vlasti trebale prvo poduzeti, Dervišević Salčinović istakla je potrebu za primjenom postojećih propisa i dodatnom edukacijom nastavnog osoblja.
“Pa prvo krenuti od tih dokumenata koje mi već imamo, koji su zapisani, da zaista vidimo šta tu piše i šta mi možemo primijeniti tu”, kazala je.
Dodala je da je obrazovanje nastavnika i asistenata ključno za unapređenje inkluzije.
“Dakle, edukacija je zaista najvažnija, i asistenata, a i nastavnika”, naglasila je.
Govoreći o odnosima među učenicima, navela je da su učesnici njenog istraživanja predložili da se u školama više uči o inkluziji, pa čak i da se razmotri poseban predmet posvećen toj temi.
Objasnila je da i sama nastoji omogućiti djeci da upoznaju osobe s invaliditetom, razgovaraju s njima i bolje razumiju njihove potrebe.
“Trebamo ostati jaki i otvoreni da naučimo nešto o drugoj osobi”
Tokom istraživanja razgovarala je i s članovima udruženja Ruka podrške, koje je izdvojila kao važan primjer podrške osobama s invaliditetom.
Zahvalila je i svojoj mentorici, doc. dr. Almi Žero, na pomoći tokom izrade magistarskog rada.
Na kraju gostovanja uputila je poruku roditeljima i budućim prosvjetnim radnicima.
“I sama znam kako je i da je jako strašna situacija, pogotovo kad se neko prvi put susreće s tim. Ali mislim da trebamo svi ostati jaki i da, kao što sam rekla, otvoreni da naučimo nešto o drugoj osobi, da naučimo nešto o novim metodama, da čitamo više i da se edukujemo”, poručila je Dervišević Salčinović.
Zaključila je da su obrazovanje, razumijevanje i primjena stečenog znanja neophodni kako bi inkluzija postala stvarni dio školskog života.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad
Pratite nas na društvenim mrežama
