Ovaj film donosi priču o majci Gari i njenoj najmlađoj kćerki Nadi, koje brane Sinjajevinu i nomadsku stočarsku tradiciju od formiranja vojnog poligona. Uz ekološku i aktivističku priču, film govori i o patrijarhatu, nasilju nad ženama, porodičnim odnosima i borbi za očuvanje jednog načina života.
Nakon sarajevske premijere, na kojoj su bili i protagonisti i dio autorske ekipe, reditelji nisu krili zadovoljstvo reakcijama publike, a više o filmu i nagradama govorili su i za Klix.ba.
“Svi smo bili na premijeri. Tu su nam i protagonistkinje i jedan dobar dio autorske ekipe i bilo je fenomenalno. Stvarno, pun sala i ovacije. Bilo je puno ljudi do kojih nam je stalo u publici i tako super su reagovali. Ne znam, lično je to bilo kao neka nova svjetska premijera”, poručila je Biljana Tutorov na početku razgovora.
Petar Glomazić opisao je sarajevsku premijeru kao posebno iskustvo, ističući da je publika u filmu prepoznala elemente bliske ljudima širom regiona.
“Zaista veličanstveno i toliko lijepo. Ja osjećam da je ovaj film prosto jednako i crnogorski i srpski i bosanski i hrvatski sa svih naših prostora gdje ljudi potpuno iščitavaju sve nivoe i prepoznaju sve ono što je duboko ukorijenjeno u našoj kulturi, u svijesti, u tradiciji, u našem pamćenju i znanju. Tako da smo se osjećali stvarno kao kod kuće i punog srca u Sarajevu, koje nam je uvijek u srcu”, dodao je Glomazić.
Od ekologije do militarizacije
Iako “Planina” otvara brojne teme, od ekologije i aktivizma do feminizma i militarizacije, Tutorov ističe da je film prije svega pokušaj da publici predstavi cijeli jedan svijet koji su i sami otkrili tokom rada na filmu.
“Ovo je film koji donosi čitav jedan svijet koji smo i mi otkrili. Planinu Sinjajevinu, koja je jedan od najvećih evropskih pašnjaka, na kojoj divni ljudi izdižu stoku, kako to rade stoljećima. To je ustvari priča o nekom smislu života koji se tu očuvao i kome su se sad prepriječile neke te razne nevolje, kao ideja da se tu sad testira oružje ili da vojnici vježbaju. Htjeli smo da bude jako dostojanstven i osnažujući, a posebno za žene”, ističe Tutorov.
Prestižna nagrada na Sundance Festivalu
“Planina” je prethodno prikazana i na Sundance Film Festivalu, gdje je bila među deset filmova koji su se takmičili za najbolji dokumentarni internacionalni film, a osvojila je Veliku nagradu žirija.
“Mi smo bili zaista presretni činjenicom da je film selektovan za Sundance Festival među 10 filmova koji se takmiče za najbolji dokumentarni internacionalni film. Ni na kraj pameti nam nije padala nagrada. Bili smo prosto počastvovani činjenicom da smo tamo u takvom društvu s takvim kolegama i ljudima.
Glomazić kaže da nagradu nisu očekivali te da se sve odigralo spontano kada su stigli na ceremoniju.
“Nagrada nas je iznenadila. Desilo se tako da smo došli na ceremoniju dodjele, a da nismo uopće ni bili obaviješteni o tome. To je tako došlo, kao iz neba. Mi smo posljednji u sali da nas prozivaju da izađemo i da održimo koju riječ i da se obratimo publici i gostima”, rekao je.
Tutorov je istakla da je riječ o posebno važnoj nagradi za dokumentarni film, a posebno joj je ostao u sjećanju susret s ekipom drugog balkanskog filma koji je također nagrađen na Sundanceu.
“Za dokumentarne filmove je to vjerovatno najtraženija nagrada na svijetu. Nagrada žirija je zapravo glavna nagrada Sundancea, ali najbolje je bilo kad se završila ceremonija, nas su u stvari gurnuli u taj špalir fotografa i novinara i tu smo se sreli sa Visarom Morinom. Tu su dva balkanska filma iz regiona, koja su dobila dvije glavne nagrade u Sundanceu. E, to nam je bilo fenomenalno”, prisjetila se.
Film koji komunicira bez granica
Sundance je, kaže Tutorov, promijenio i njen profesionalni pogled na film. Kroz godine rada, podršku u Evropi i Americi te reakcije publike, postepeno su dobijali širu perspektivu o tome kako njihova priča komunicira s različitim kulturama.
“To je perspektiva koju smo nekako polako dobijali kroz godine rada na filmu i kroz podršku koju smo imali i u Evropi i u Americi. Polako se nekako širila ta perspektiva i osjećali smo kako priča rezonuje kroz kulture. Međutim, ja ipak nisam mogla da predvidim takvu reakciju publike i kritike. Nekako mi je bilo zanimljivo i moj neki profesionalni doživljaj se stvarno promijenio sa Sundanceom”, objasnila je.
Međutim, kaže da to nije samo slučaj jer je riječ o prestižnom festivalu, već da je i programski tim, kao i publika bili izuzetno vizuelno obrazovano.
“To mi je bilo najveće iznenađenje da u toj Americi koja je korporativna i komercijalna, ustvari smo sreli ljude koji su toliko zainteresovani za autorski pristup i filmski jezik”, otkrila je.
Glomazić je dodao da su reakcije publike na svim projekcijama Sundancea bile slične, što su doživjeli kao potvrdu da film komunicira i izvan lokalnog i regionalnog konteksta.
“Na svim projekcijama na Sundanceu, a bilo ih je pet-šest, publika je na isti način reagovala. To je zaista za nas bio signal da film komunicira i da ne postoje kulturološke, jezičke barijere za ono o čemu mi u filmu govorimo. Onda nam se opet ista stvar ponovila na filmskim diskusijama, gdje smo bili potpuno zaprepašteni da u nedjelju u devet ujutro zateknemo punu salu ljudi od 1.000 ljudi i potpuno nismo mogli da vjerujemo da se autorski film na taj način može doživljavati”, rekao je.
Tutorov smatra da razlog za takve reakcije nije samo priča koju film donosi, već i njegove protagonistkinje.
“Protagonistkinje su toliko iskrene. To nije baš tako često ni vidljivo na filmu. Ja sam ubijeđena da film nosi jednu emociju koja više dotiče ljude od same priče. Primijetili smo kroz reakciju publike do koje mjere je demokratija svuda u krizi jer na svakoj projekciji ljudi aplauidiraju”, objasnila je.
Kako su pronašli protagonistkinje
Glomazić je ispričao da su se autori još 2018. godine počeli intenzivno baviti Sinjajevinom i procesom militarizacije tog prostora. Paralelno s radom na filmu, uključili su se i u aktivističku borbu za zaštitu planine, a upravo ih je jedan događaj doveo do protagonistkinje Gare.
“Paralelno sa radom na filmu počeli smo se baviti i aktivizmom u pokušaju da se zaustavi takva monstruozna ideja da nešto što je pod zaštitom UNESCO-a i što je zaista dragulj Crne Gore pretvori u vojni poligon. Međutim, onda se na jednom od tih okupljanja, dogodilo da jedna žena, nama potpuno u tom momentu nepoznata, penje na konja i održi govor u momentu kad se niko od muškaraca nije usuđivao da nešto kaže”, otkriva Glomazić.
Ističe kako je upravo ta žena održala zaista nevjerovatan govor iz srca, jednim prostim, svakome razumljivim jezikom, punim emocija i punim hrabrosti i građanske svijesti.
“Bilo je potpuno jasno da je ta osoba potpuno jedinstvena, drugačija, da ona u sebi nosi harizmu, snagu i mudrost koja je zanimljiva. Poslije toga je krenulo naše veliko prijateljstvo i zajednička aktivistička borba, a onda kroz godine rada i našeg boravka na planini otkrivat će se i njihova lična priča koju smo mi u vremenu saznali i otkrili i na taj način kasnije unijeli u film”, dodao je.
Nagrade su dobre, ali cilj je nešto drugo
Brojne nagrade i festivalska prikazivanja “Planine” donijeli su autorima novu vidljivost, ali Tutorov naglašava da im je važnije ono što se oko filma događa i ljudi koje su upoznali.
“Stvarno smo upoznali divne ljude i i nekako totalno smo izašli iz našeg uobičajenog kruga. Mi smo sretni ako smo s filmom. Nagrade su zgodne, naravno da se uvijek obradujemo, ali nije to sad smisao po sebi. Zanimljivo je da je toliko puno nagrada žirija i često bi nam rekli da je to jednoglasna odluka. Film očito nosi neku emociju i energiju i gdje reaguju ljudi”, priznala je.
Glomaziću je, s druge strane, posebno važno što nagrade mogu pomoći da poruka filma dođe do većeg broja ljudi i doprinese borbi za zaštitu Sinjajevine.
“Ono što mene posebno raduje kad su te nagrade u pitanju je zapravo što to zaista pomaže da ono o čemu govorimo, razmišljamo i što osjećamo se dijeli sa ljudima i da to u nekakvoj, impakt kampanji kojom pokušavamo da sačuvamo tu planinu i da se ona konačno zaštiti i da to bude primjer i za mnoga druga mjesta, koja vape da budu spašene i sačuvane, i ljude koji na njima žive”, dodao je.
Za Tutorov je posebno važna činjenica da film, kako kaže, izbjegava egzotizaciju Balkana.
“Mislim da ovaj film zapravo potpuno izbjegava egzotizaciju Balkana i da izbjegava sve ono što se očekuje od nas. I nekako kao najveću pobjedu osjećam da je to prošlo. Primijetila sam tendenciju da se prave filmovi za takozvanu zapadnu publiku koja pojednostavljuje stvari ili nas prikazuje kao nekim sirotim, jadnim ljudima ili profitira u smislu žrtava”, rekla je Tutorov.
“Sarajevo jeste svjetski festival”
Nakon brojnih svjetskih festivala, autori “Planine” stigli su i u Sarajevo, gdje su, kako kaže Tutorov, pronašli atmosferu koja ih je posebno dirnula.
“Ono što je stvarno jako dirljivo je to da veliki dio programa čine ženski glasovi. I koliko sam shvatila, nije se toliko čak ni vodilo računa o kvotama, nego je kvalitet iznjedrio. To je stvarno fenomenalno. Sarajevo jeste svjetski festival. Ono što je vjerovatno malo drugačije jeste što su takmičarski programi regionalni i onda to naravno ga uvijek identifikuje kao regionalni festival. Međutim, prošetati smo se crvenim tepihom, osim što je posebno da je dokumentarnoj ekipi konačno data ista pozornica i pažnja, baš je bilo svečano i lijepo”, poručila je.
Boravak u Sarajevu iskoristili su i za susrete s prijateljima, šetnju gradom i prisjećanje na ranije veze s gradom.
“Imamo prijatelje koje moramo posjetiti. Vidjeli smo se sa našim velikim prijateljem Milomirom Kovačevićem Strašnim. Danas se popodne gledamo sa Đanijem Pervanom, Almirom Imširevićem i njegovom kćerkom. Jeli smo ćevape odmah prvi dan, prošetali Baščaršijom. Ja sam pila čak i kiselo mlijeko. Slikali smo se na Baščaršiji s našim protagonistkinjama. Jučer je bio lud provod, čak smo i plesali”, otkrila je.
Reditelj Glomazić se prisjetio vremena koje je proveo u Sarajevu tokom služenja vojske.
“Prošao sam ispod kasarne gdje sam nekad služio vojsku. Ja sam u ono jugoslovensko doba imao sreću da proživim osam mjeseci u Sarajevu na Vratniku, da dolazim svaki dan u komandu armije na službu i da uživam sa Sarajlijama i na Baščaršiji. Te uspomene su nezaboravne i ta vremena ne mogu da se izbrišu iz čovjekovog srca”, rekao je Petar Glomazić.
Autorsku ekipu filma čine scenaristi i reditelji Biljana Tutorov i Petar Glomazić, direktorica fotografije Eva Kraljević, montažer Georges Cragg, autor originalne muzike Draško Adžić, dizajner zvuka Julij Zornik, dok je za kolor korekciju bio zadužen Emil Svetlik.
Producentica filma je Biljana Tutorov, izvršne producentice Megan Gelstein i Bianca Oana, kao i producenti Petar Glomazić, Quentin Laurent i Rok Biček, koproducentica Dijana Cetina Mlađenović i pridruženi producent Veliša Popović. Glavne protagonistkinje u filmu su Mileva Gara Jovanović i Nada Stanišić.
