Između ostalog, Bečarević je rekao kako su rokovi postavljeni izmjenama i dopunama Zakona o Južnoj interkonekciji davno istekli.
“Vrijeme nepovratno prolazi, a obećanje da će gasovod biti izgrađen do 31. decembra 2027. godine danas djeluje kao još jedno političko obećanje bez pokrića. Trenutna situacija govori da je teško očekivati završetak projekta čak i do kraja 2030. godine. Sigurnost snabdijevanja gasom nije tema za politički marketing, već pitanje energetske sigurnosti države. Ali kada ozbiljan projekat vode neozbiljni ljudi, odgovori se ponekad lakše traže kroz satiru nego kroz službena saopćenja”, rekao je Bečarević.
Nakon toga, Bečarević se Lakiću nastavio obraćati u stihovima koje prenosimo u cijelosti.
Poštovani ministre, gospodine Lakiću,
Pišem ti ovo pismo da drugovi više nismo.
Doduše, drugovi nikada nismo ni bili,
ali smo se i oko obećanja razišli.
Putovao si preko okeana, tražio spas pod američkim “investitorima”
Govorio s ushićenjem:
“Rusi odlaze, stižu Amerikanci”
A danas ni Amerikanaca,
ni investitora,
ni novca,
ni garancija,
a vrijeme neumoljivo teče.
Šta će biti kada ruski ventil utihne,
a američki san ostane samo objava na Facebooku?
Kako stvari stoje, ni gasa, ni spasa.
Investitor novac nije donio, rokovi su odavno prošli, a sat neumoljivo otkucava.
Zato te kroz ove stihove pitam:
Jesu li naši gasni kapaciteti uopće osigurani, ili se još uvijek grijemo na obećanja o interkonekcijama?
Nema vijesti s adrese na kojoj firma o jednom čavlu visi, a sve je bliži dan
kada bi neko mogao zavrnuti gas.
Tada neće grijati ni konferencije za medije, ni fotografije s putovanja,
ni priče o strateškim partnerstvima.
U Parlamentu si držao govore
kojima si milovao srca naša,
branio investitora koji na platnom spisku jednog zaposlenog ima.
I Zakon si promijenio ne bi li njima udovoljio.
Kada je trebalo pokazati novac za preuzimanje dokumentacije, odgovori su nestali.
Hrvatska strana postavi uslove koji zakupi znače, a vi ne znadoste šta i potpisaste.
A kada bankari zatražiše ugovore o potrošnji, nastade tišina.
A narod, kao i uvijek, ostade da čeka.
Čeka gas.
Čeka investiciju.
Čeka istinu.
Do tada ostaju samo stihovi.
Jer obećanja, baš kao i gas, najlakše ispare.
