Dragana Jurišić otputovala je u Bijeljinu kako bi snimila kratki film inspirisan kultnim amaterskim rediteljem vesterna Harijem Džeksonom. Nastoji ispričati priču o Harijevom životu i zaostavštini uz pomoć lokalnog stanovništva. Susreće njegove nekadašnje saradnike, članove porodice i druge mještane, oživljavajući uspomene na Harijev grad prije rata i upoznajući njegove današnje stanovnike.
Dokumentarni film koji nastaje iz tog procesa istražuje utjecaj rata na Harija, na autoricu filma i na sam grad te postavlja pitanje da li je duh Harija Džeksona još uvijek živ.
Harija Džeksona bio je jedan od najneobičnijih filmskih entuzijasta bivše Jugoslavije. Rođen je 1944. u okolini Tetova kao Aljuš Musli, a u Bijeljinu je s porodicom došao 1952. godine. Bio je fotograf, ali je bio opsjednut američkim vesternima. Toliko da je službeno promijenio ime u Hari Džekson.
Od 1960-ih je u okolini Bijeljine i Semberije snimao vlastite kaubojske filmove. Sam je pisao scenarije, režirao, glumio i okupljao ekipu. U filmovima su glumili njegovi prijatelji, poznanici i lokalni stanovnici, a koristili su čak i voz Ćiro, konje i pejzaže oko Drine kao scenografiju za njegov Divlji zapad. Započeo je više od deset vestern projekata, ali uglavnom nijedan nije dovršio zbog nedostatka novca i drugih problema.
Hari Džekson bio je vođen strašću prema umjetnosti
Na pitanje šta ju je inspirisalo da se bavi životom Harija Džeksona, Dragana Jurišić navodi:
“Hari Džekson, reditelj i fotograf iz Bijeljine, je jedan od razloga zašto sam postala umjetnica. Hari je bio prijatelj mog oca i učio ga je o fotografiji, a ja sam do sada najviše poznata kao fotograf. Hari mi je dao alibi da sanjam. Biti vođen strašću prema umjetnosti i prioritizirati je, a ne neki ‘normalni’ posao, činilo bi se izuzetno iracionalnim mojim roditeljima, da nisu upoznali Harija Džeksona, koji je žrtvovao puno toga da bi snimao svoje vestern filmove. Tako su i moji roditelji žrtvovali mnogo za mene. Kada nam je stan izgorio u ratu i kada smo završili kao izbjeglice u vlastitom gradu, bez doma i imovine, moj otac mi je od zadnjih para koje je imao kupio i poklonio kameru”.
Dalje je kazala da su kada je rat u Bijeljini počeo čuli da je Hari ubijen i da je to prvi put da je vidjela svog oca kako plače.
“Kasnije smo čuli da nije bio ubijen, ali bilo je jako teško saznati šta se tačno dogodilo 1992. pa sam željela riješiti tu misteriju. Ovo je bila početna ideja filma, ali naravno, pri stvaranju filma, priča je postala puno nijansiranija i slojevitija”, pojasnila je.
Govoreći o tome u kojem trenutku je shvatili da je “potraga” za jednom osobom zapravo potraga za načinom na koji zajednica proizvodi vlastita sjećanja, najprije je kazala da je Bijeljina zanimljiva.
“Grad se proširio s 30.000 stanovnika na preko 100.000 od 1992. godine. Demografija se potpuno promijenila. Prije rata, dominantno stanovništvo bili su Bošnjaci, koji su činili više od 70 posto stanovništva, a sada ih je manje od pet posto. Na neki način, to je mjesto gdje mnogi današnji stanovnici Bijeljine nemaju korijene u tom gradu. Tako da me je zanimalo da li novi stanovnici znaju za Harija, legendu stare Bijeljine i da li će se grad, uglavnom sastavljen od relativno novih stanovnika, opet okupiti u duhu Harija da napravi vestern u njegovom stilu. Shvatila sam rano da ovo nije samo priča o Hariju Džeksonu, već i o ljudima koji su napustili Bijeljinu, ljudima koji su ostali i ljudima koji su došli, svi noseći sa sobom neke teške priče koje na mnoge načine još uvijek nisu riješene”, obrazložila je.
“Potraga za Harijem i onim što mu se dogodilo bila je moja osobna misija”
Ona u filmu nije “nevidljiva” autorica, već neko ko aktivno pokreće događaje. Na pitanje koliko ju je zanimalo da pokažete i vlastitu poziciju osobe koja dolazi izvana, sa svojim očekivanjima i projekcijama, umjesto da se predstavlja kao neutralna posmatračica, odgovorila je da je u većini svojih radova aktivan sudionik.
“To je za mene najiskreniji način pristupa temi. Nisam neutralan promatrač, niko to nije, pa sam željela da to bude jasno od samog početka. Potraga za Harijem i onim što mu se dogodilo bila je moja osobna misija. To je misterij koju sam htjela riješiti još od 1992. godine. U Irskoj živim već 27 godina. Bila mi je sigurno utočište sve dok se i ondje, posljednjih godina, nisu pojavili nacionalizam i prosvjedi protiv useljenika. Kad sam na jednoj od glavnih dablinskih ulica vidjela tisuće ljudi kako mašu irskim zastavama i viču: ‘Izbacite ih! Izbacite ih!’ (useljenike), snažno me to podsjetilo na početke zbivanja u bivšoj Jugoslaviji. Ova priča djelimično služi kao upozorenje: čak i više od 30 godina nakon rata rane su još svježe, ljudi i dalje nose te duhove iz prošlosti, uključujući i mene”, ispričala je.
Rekla je da je nemoguće govoriti o tome koji sagovornik je na nju ostavio najveći utisak jer je se dojmilo toliko mnogo priča.
“Najveći utisak na mene su ostavile priče sagovornika o dobroti i požrtvovnosti – kad su pojedinci riskirali vlastite živote i sigurnost kako bi pomogli susjedima ili čak potpunim strancima. Bili su to nevjerovatni činovi hrabrosti, a nisam ih sve mogla uvrstiti u film jer bi u tom slučaju trajao četiri sata. Sudionici su izrekli mnoge bitne stvari, uključujući Hamdiju, Roma koji je u Harijevim filmovima glumio Indijanca: ‘Rat je slomio puno ljudi, bez obzira na nacionalnost. Mržnja je opasna. Opasna je mržnja'”, kazala je.
Zanimalo nas je da li je imala osjećaj da ju je potraga za Harijem Džeksonom dovela do nekih pitanja koja uopće nije planirala postaviti kada je počela snimati film.
“Apsolutno. Film je na neki način krenuo svojim putem, a ja sam dala sve od sebe da ga pratim. Naivno sam zamišljala u početku ovaj film kao arhetipsku vestern-priču o sukobu dobrih i loših momaka i usamljenom kauboju-junaku, no stvarnost se pokazala mnogo složenijom od onoga što viđamo u vesternima. To nije crno-bijela priča; između tih krajnosti postoji mnogo nijansi sive”, kazala je.
“Hari bi se šokirao kada bi vidio koliko se grad promijenio”
Rat je u ovom filmu prisutan, ali ne kao centralni događaj već kao sila koja mijenja način na koji ljudi pamte. S tim u vezi, govorila je da li je tokom rada imala osjećaj da su joj ljudi više govorili o prošlosti ili o sadašnjosti kroz način na koji se danas sjećaju.
“Moja prošla karijera je bila psihologija, tako da mi je bilo zanimljivo koliko u stvari puno nas koji su se rodili u bivšoj Jugoslaviji žive u prošlosti. I dio mene je zaglavljen u prošlosti. Mislim da se to neće promijeniti sve dok svi ne priznaju ono što se ovdje dogodilo. Nemoguće je stvoriti zdravu budućnost bez istinskog preispitivanja prošlih događaja i njihove obrade”, poručila je.
Navela je da je duh Harija Džeksona i dalje je vrlo prisutan u Bijeljini.
“Njegov mural krasi staro kino u središtu grada. U prošlosti, pojedinci poput Harija su bili poštovani u malom gradu i poticani da slijede svoje strasti. Bilo je OK biti drukčiji. Nisam sigurna vrijedi li to i danas; čini se da prevladava svojevrsna monokultura u kojoj mnogi teže tome da izgledaju i odijevaju se jednako. Da se isto ponašaju i žele iste stvari”, smatra.
Razgovarali smo i o tome da li bi Hari Džekson prepoznao Bijeljinu koju ona prikazujete ili bi i njemu bila jednako strana kao i njoj.
“Mislim da bi se Hari šokirao kad bi vidio koliko se grad proširio i promijenio, no sigurna sam da bi ga jedna stvar razveselila: ljudi koji danas žive u Bijeljini i Semberiji, suprotno onome što sam mislila kad sam počinjao snimati ovaj film, ipak će se masovno odazvati i pomoći u stvaranju vesterna u njegovu stilu. Glumit će, graditi scenografiju, dovoditi konje i biti kaskaderi; sarađivat će bez obzira na svoje podrijetlo”, ispričala je.
Na kraju razgovora za Klix.ba otkrila je šta bi voljela da publika ponese kući nakon gledanja filma – priču o jednom neobičnom čovjeku ili pitanje o tome kako i zašto biramo koga ćemo pamtiti te koliko je to zapravo važno.
“Poruka filma je da mržnja, segregacija i nepovjerenje među ljudima nikada nisu dobar put naprijed, kolaboracija i empatija jesu. Kao što piše na muralu Harija Džeksona na bijeljinskom kinu: ‘Neka tvoj san bude tvoje oružje'”, rekla je.
“The Last Cowboy” je dio Takmičarskog programa – dugometražni dokumentarni film na 32. izdanju Sarajevo Film Festivala. Bit će premijerno prikazan 17. augusta u 21:30 u Cineplexxu (sala 1). Dodatna projekcija zakazana je za 19. august u 18 sati, također u Cineplexxu (sala 8).
