Iako na skoro svako svjetsko prvenstvo odlazi kao jedan od glavnih favorita, nogometna reprezentacija Engleske samo 1966. godine uspjela je trofej donijeti kući. “It’s coming home” slušamo svake četiri godine, ali se nogomet “vratio kući” tačno prije 60 godina i nikada više.
Ove godine možda i manje nego ikad, “hajp” i pritisak se gotovo i ne osjeti. Selektor Thomas Tuchel odlučio se da ne vodi brojne zvijezde koje su svi vidjeli u avionu za Ameriku, distancirao se od pritiska javnosti koji je oduvijek bio glavni uteg Gordi Albionu, a ekipa je pod nikad manjim pritiskom osvajanja titule otputovala u Sjedinjene Američke Države.
Ako se vratimo 60 godina unazad, Engleska je 1966. godine osvojila svoju prvu i jedinu titulu svjetskog prvaka. Sve se dogodilo u njihovoj zemlji i na njihovom nogometnom hramu Wembleyju.
Englezi su Svjetsko prvenstvo otvorili na ne baš najbolji način remijem s Urugvajem bez golova, ali su onda bili dominantni. Nanizali su pobjede u grupi nad Meksikom i Francuskom po 2:0, a onda i u četvrtfinalu slavili protiv Argentine rezultatom 1:0.
Kandidaturu za osvajanje titule svjetskog prvaka istaknuli su i činjenicom da nisu primili gol do samog polufinala, a onda se u polufinalnoj utakmici protiv Portugala (2:1) ukazao veliki Bobby Charlton, koji je s dva gola zakazao veliko finale na Wembleyju protiv Zapadne Njemačke.
Finale na Wembleyju odigrano je 30. jula 1966. godine, a da svaka bitka iznjedri nove, neočekivane junake, živući je spomenik Sir Geoff Hurst.
Iako je Engleska imala i ima bolje nogometaše od Geoffa Hursta, nikada nijedan neće biti tako veliki jer je svojim hat-trickom donio svjetsko zlato i pobjedu nad Zapadnom Njemačkom rezultatom 4:2.
Hurst je tada postao prvi igrač ikada koji je postigao tri gola u finalu Svjetskog prvenstva. Da se sudbina poigra, on je jedini preživjeli član reprezentacije engleske koja je ispisala historiju i nada se da će na predstojećem Mundijalu neko ponoviti ono što je sam učinio prije tačno 60 godina kako bi mu, kao živi spomenik najvećeg dana engleskog nogometa, predao tu posebnu štafetu.
Finale nije dobro počelo za Engleze jer je Helmut Haller doveo Zapadnu Njemačku u vodstvo u 11. minuti susreta. Do odlaska na odmor Geoff Hurst je postigao prvi od svoja tri gola, a na odmor se otišlo neriješenim rezultatom.
Činilo se da će Gordi Albion osvojiti titulu u regularnih 90 minuta jer je Martin Peters 12 minuta prije kraja postavio rezultat na 2:1, ali su se Nijemci u posljednjim trenucima susreta spasili poraza golom Wolfganga Webera. Susret je otišao u produžetke, a uslijedila je drama koja ni dan danas nije razriješena.
Jedan od najkontroverznijih trenutaka u historiji nogometa dogodio se u 101. minuti ovog finala. Nakon Hurstovog udarca do dan danas ostalo je nejasno da li je lopta prešla gol-liniju.
Sudije Gottfried Dienst iz Švicarske i linijski sudija Tofiq Bahramov iz Sovjetskog Saveza priznale su gol, iako je golim okom mnogo jasnije bilo da lopta ipak nije punim obimom prešla gol-liniju.
Moderne studije koje koriste analizu filma i kompjutersku simulaciju pokazale su da cijela lopta nikada nije prešla liniju – samo 50 posto je to učinilo. Kako tada nije bilo razvijene tehnologije koju danas imamo u nogometu, nije bilo moguće jasno utvrditi na prvu da li je pogodak stvarno bio regularan.
O koliko važnom trenutku za nogometni svijet se radi, dovoljno govori i podatak da je gol istraživao i Andrew Zisserman s Odsjeka za inženjerske nauke Univerziteta u Oxfordu i utvrdio je da lopta nije prešla gol-liniju punim obimom, a što je potrebno da bi gol bio regularan.
TV snimci iz tog perioda zaista izgledaju kao da podržavaju teoriju da je Njemačka oštećena, ali definitivan odgovor nikada neće biti dat.
Skoro 50 godina čekalo se da u nogometni svijet uđe “goal-line” tehnologija, odnosno pomoć koju arbitri imaju u vidu sigalizacije kada lopta cijelim obimom pređe gol-liniju.
“Da smo imali ovaj sistem prije 50 godina, on bi sasvim jasno pokazao da je lopta bila barem tridesetak centimetara iznad linije”, rekao je Geoff Hurst 2013. godine, kada je uvedena “goal-line” tehnologija, i dodao:
“Nijemci se od tada prepiru oko toga, ali ja se nikad neću umoriti od pričanja. Ionako mi sada to ne mogu oduzeti. To je već u knjigama”, kaže ponajveći junak engleskog nogometa.
Nakon što je taj gol priznat za vodstvo Engleza rezultatom 3:2, a istovremeno je emotivno “ispraznio” Nijemce, selekcija Zapadne Njemačke krenula je svim silama u napad. Svi odbrambeni igrači krenuli su naprijed, a u posljednjoj kontri na utakmici Hurst je iskoristio ofanzivu Nijemaca i postigao četvrti gol, zacemetiravši svoje ime u najslavnije stranice nogometne historije.
Neposredno nakon osvajanja titule svjetskog prvaka, nastala je kultna fotografija na kojoj kapiten Bobby Moore drži trofej u zraku, a u tim trenucima je na ramenima saigrača Geoffa Hursta, Raya Wilsona i Martina Petersa.
Općinsko vijeće Newhama odmah je izradilo statuu ove kultne scene. Prije 23 godine tadašnji princ Andrew otkrio je skulpturu “šampioni” u blizini Boleyn Grounda, tadašnjeg stadiona West Hama, koji je dao ključne igrače u pohodu na svjetsku titulu.
Posljednji čuvar uspomena, danas 84-godišnji Geoff Hurst, živi mirnim životom u Cheltenhamu, a i dalje je vrlo aktivan fizički. U posljednje dvije godine održava oproštajnu turneju “Last Man Standing”.
“Važno je da pričaš o tome, ali si također u rukama sjećanja drugih ljudi. Jedan od najboljih dijelova toga je što upoznaješ ljude koji su ili bili na utakmici ili se sjećaju gdje su bili i šta su radili”, kaže Hurst danas, nakon što je u prvoj polovini 2026. godine izveo čak 15 nastupa.
U intervjuu za Observer, koji je objavljen prije samo četiri dana, otkrio je tajnu uspjeha i ponudio nekoliko savjeta mlađim naraštajima.
“Budite vrlo disciplinirani, radite naporno, budite razumni u svojim slobodnim aktivnostima, bez droga, nemojte se previše opijati. Dobro se ponašajte sa svojom porodicom. Vaša porodica, vaši odnosi su najvažniji aspekt vašeg života”, kaže posljednji čuvar uspomene na prvi i jedini trenutak u kojem se “nogomet vratio kući”.
