U prvoj polovini 20. stoljeća automobilski inžinjeri nisu se bavili samo snagom motora.
Veliki problem predstavljale su i tadašnje gume. Brzo su se trošile i nisu dobro podnosile velika opterećenja, dok tehnologija izrade karkase gume nije mogla pratiti sve veće zahtjeve koje su automobili postavljali.
Rješenje je bilo prilično jednostavno – povećati broj guma. Ako jedna guma nije mogla podnijeti opterećenje, na njeno mjesto postavljene su dvije.
Limuzine i oklopna vozila prva su prihvatila ovo rješenje
Dupli zadnji točkovi prvi su se pojavili na luksuznim limuzinama i oklopnim vozilima. Razlog je bio očigledan: dodatni oklop i skupa unutrašnjost značajno su povećavali masu vozila, ali ono je i dalje moralo normalno funkcionisati.
Dvije gume sa svake strane zadnje osovine bolje su raspoređivale težinu nego jedna. To nije bilo važno samo zbog veće nosivosti. Ovakav raspored imao je još jednu praktičnu prednost.
Naime, ako bi jedna guma pukla, druga bi i dalje nosila opterećenje. Vozač nije morao odmah stati nasred ceste kako bi promijenio gumu, već je mogao nastaviti voziti do vulkanizera.
Od teških mašina do trkaćih automobila
S vremenom su dupli točkovi pronašli primjenu i u motosportu. Trkaći automobili prije Drugog svjetskog rata, posebno oni sa kompresorskim motorima, postajali su sve snažniji. Neki motori već su se približavali snazi od 500 KS.
Za tadašnje uske gume takva snaga predstavljala je ozbiljan problem. Pri snažnom ubrzanju nisu mogle efikasno prenijeti snagu na podlogu i počinjale su proklizavati.
Ugradnja četiri zadnja točka umjesto dva promijenila je situaciju. Obrtni moment raspoređivao se na veću površinu kontakta s podlogom, što je omogućilo bolje prijanjanje i manje proklizavanja.
Nove gume učinile su duple točkove nepotrebnim
Masovna upotreba duplih točkova na kraju je prestala zahvaljujući razvoju same industrije guma. Pojavile su se radijalne gume s višeslojnom karkasom, izrađene uz upotrebu najlona i čeličnih vlakana, koja su mogla podnijeti opterećenja za koja je ranije bilo potrebno više točkova. Istovremeno su postali očigledni i nedostaci duplog sistema. Dodatni točkovi povećavali su neovješenu masu, zbog čega je ovjes brže trpio opterećenje.
Pojavili su se i drugi problemi, kao što je, na primjer, to da je upravljanje u brzim zavojima bilo zahtjevnije, povećavali su se buka u kabini i potrošnja goriva, a dodatna masa predstavljala je stalno opterećenje za konstrukciju vozila.
Kada su šire i snažnije gume riješile prvobitni problem, dupli točkovi postali su uglavnom nepotrebna masa umjesto korisnog rješenja. Dupli sistem i dalje je povećavao neovješenu masu i bio skuplji za proizvodnju, pa tehnologija nikada nije doživjela širu primjenu.
Gdje se dupli točkovi koriste danas
Ovo rješenje ipak nije potpuno nestalo. Danas se dupli zadnji točkovi uglavnom mogu pronaći na teškim pick-upima. Koriste se prvenstveno za vuču veoma teških prikolica, koje mogu težiti i do 15 tona.
Tehnički, ova vozila se i dalje mogu svrstati među putnička vozila, ali su po dimenzijama i namjeni mnogo bliža lakim kamionima nego klasičnim porodičnim automobilima.
Duple gume, dakle, nisu postale beskoristan ostatak prošlosti. Tehnologija je opstala tamo gdje su njene prednosti zaista potrebne, dok je razvoj guma omogućio da se u većini automobila od njih odustane.
