Koristeći novac iz Kremlja za unajmljivanje stranih plaćenika, Kadirov na front zapravo šalje samo svoje političke rivale i neistomišljenike.
Čečenski moćnik koristi svoju jedinstvenu autonomiju unutar Ruske Federacije kako bi Moskvi pokazao militarističku odanost, dok istovremeno čuva svoju republiku od prisilnog novačenja. Kontrolisanjem stope žrtava i prebacivanjem tereta borbe na “vanjske saradnike”, Kadirov je pretvorio rat u mehanizam za učvršćivanje svoje autokratske vladavine u Groznom, analizira The Economist.
Uprkos njegovoj agresivnoj retorici koja zahtijeva potpunu mobilizaciju, vidljivi tragovi rata u Ukrajini u glavnom gradu Čečenije gotovo ne postoje. U Groznom nema spomenika za lokalne vojnike poginule u aktuelnom sukobu, što je u oštroj suprotnosti sa spomenicima koji slave one koji su ginuli za Rusiju u prethodnim generacijama.
Iako Kadirov tvrdi da je Čečenija poslala više od 70.000 vojnika na front, što bi predstavljalo gotovo desetinu muške populacije u republici, nezavisni podaci o ruskim vojnim gubicima otkrivaju potpuno drugačiju stvarnost. Naime, čečenske žrtve čine tek djelić procenta ukupnih borbenih gubitaka Moskve. Ovaj nevjerovatan nesklad direktan je rezultat Kadirovljeve političke kalkulacije i njegovog ogromnog utjecaja na Kremlj.
“Šuplja” vojska i PR ratnici
Glavna vojna formacija ovog regiona, specijalna jedinica “Ahmat”, funkcioniše više kao PR aparat nego kao stvarna snaga na prvim linijama fronta. Ruski vojni komentatori često ih ismijavaju kao “TikTok ratnike”, s obzirom na to da su često snimljeni kako djeluju na sigurnoj udaljenosti iza linija fronta.
“Čini se da učestvuju, ali im je naređeno da ne pretjeruju i da paze na sebe”, navodi izvor blizak čečenskom rukovodstvu.
Štaviše, etnički sastav ovih jedinica otkriva oslanjanje na ljudstvo sa strane. Oko tri četvrtine pripadnika “Ahmata” zapravo nisu Čečeni, već regruti plaćeni izdašnim federalnim subvencijama koje Moskva prebacuje u Grozni. Ovaj finansijski aranžman omogućava Kadirovu da ispuni svoje kvote bez trošenja vlastitih lojalnih snaga.
Političke čistke i ucjene
Iako je opća mobilizacija suzbijena, rat služi kao moćno oružje za unutrašnju represiju. Kadirov sistemski koristi slanje na front za eliminaciju unutrašnjih neistomišljenika i marginalizaciju nepoželjnih grupa unutar republike.
Politički protivnici, rodbina disidenata, sitni kriminalci i seksualne manjine suočavaju se sa prisilnom mobilizacijom. Lokalni policijski komandiri imaju stroge kvote po kojima moraju prisiliti desetine osoba svakog mjeseca da potpišu ugovore s ruskim Ministarstvom odbrane. Oni koji pokušaju izbjeći ovu “kaznenu” mobilizaciju suočavaju se sa iznudama, a mito za spas od fronta dostiže i do 6.000 dolara.
Visokopozicionirane ličnosti osumnjičene za nelojalnost također se “neutraliziraju” slanjem na vojne zadatke, čime se efikasno uklanjaju iz domaćih političkih previranja.
Ratne traume kao alat za lojalnost
Šira čečenska populacija ima duboku odbojnost prema borbi za interese Moskve. Stanovnici i dalje imaju živa sjećanja na brutalna bombardovanja i zločine koje su ruske snage počinile tokom dva čečenska rata između 1994. i 2009. godine.
“Kakve god interese Moskva imala u Ukrajini, mi smo miljama daleko od toga”, izjavio je jedan istaknuti Čečen povezan s vladom.
Kadirov vješto iskorištava ovu generacijsku traumu kako bi se pozicionirao kao vrhovni zaštitnik čečenskog naroda. Držeći mobilizaciju daleko od svojih građana, on jača svoj paternalistički imidž, maskirajući režim koji se održava ruskim novcem i nemilosrdnom represijom.
Javno, Kadirov i dalje glumi bezuslovnu poslušnost Kremlju. “Spremni smo napredovati u bilo kojem pravcu koji odredi vrhovni komandant… naše specijalne snage doslovno gore od želje da izvrše najkompleksnija naređenja”, izjavio je nedavno.
Ipak, iza ove agresivne poze, angažman Čečenije u Ukrajini ostaje samo pažljivo proračunata predstava. Rat je za Kadirova postao isključivo instrument za osiguravanje federalnih sredstava, čišćenje rivala i betoniranje vlastite moći na Sjevernom Kavkazu.
