Diplomirala je međunarodne odnose na Univerzitetu u Kataru 2012. godine, magistrirala bliskoistočnu politiku na SOAS, University of London, a doktorirala je 2021. godine na Institutu za arapske i islamske studije pri Univerzitetu Exeter.
Njeni istraživački interesi obuhvataju političku sociologiju, izgradnju države te nedržavne aktere (i druge nazive koji se koriste za ove skupine država, društava i aktera) na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA) te zemalja Zaljeva.
Ovdje ste kako biste učestvovali na konferenciji “Beyond East and West: Eurasian Encounters Reimagined”. Koliko je javnost u Kataru – posebno studenti s kojima radite – upoznata s genocidom u Srebrenici? Koliko su svjesni specifičnih narativa koje promoviraju negatori genocida i oni koji pokušavaju opravdati te zločine kroz narativ o “sukobu civilizacija”?
Bila sam veoma mlada kada je počeo rat u Bosni, tako da se lično ne sjećam ranih događaja u detalje. U to vrijeme, pažnja javnosti u Kataru i širom Zaljeva bila je još uvijek pod snažnim utjecajem Zaljevskog rata i njegovih posljedica. Međutim, kako se rat u Bosni odvijao, izazvao je ogromne emocije među ljudima moje generacije, kao i širom Katara i šireg regiona Zaljeva.
Ali kada je rat završio, ovo pitanje je počelo blijediti iz medija i dobivalo je manje pažnje. Danas mnogi nisu ni svjesni da se dogodio genocid, i to nas podsjeća da je sjećanje najvažnije pitanje kada je riječ o genocidu. Ali postoji i druga prijetnja, tabor akademika, političara, novinara, medijskih ličnosti i drugih koji pokušavaju negirati, opravdati i normalizovati genocid, a tu vidimo paralele između Palestine i Srebrenice, i iskreno, to nije iznenađujuće. Ova filozofija, zasnovana na sukobu civilizacija, ima za cilj da genocid učini prihvatljivim načinom pokušaja rješavanja sukoba, vođenja rata i ostvarivanja političkih ciljeva.
Kada se glasalo o rezoluciji o genocidu u Srebrenici, Katar je glasao za rezoluciju, dok su Ujedinjeni Arapski Emirati bili suzdržani. UAE imaju značajnu vojnu i ekonomsku saradnju sa Srbijom, dok Katar, iako se ovdje smatra prijateljskom zemljom, čini se, nema uporediv nivo angažmana. Postoje li strateški ili ekonomski interesi koje Katar vidi u Bosni i Hercegovini?
Katar je uvijek podržavao žrtve nepravde jer, kako to i sam Ustav Katara ističe, naša vanjska politika i odnosi s drugim nacijama počivaju na moralu i principima pravde. Neću komentarisati odnose drugih država poput UAE-a i Srbije, jer je to pitanje državnog suvereniteta, ali mogu reći tri stvari o vanjskim odnosima Katara:
Prvo, čak i da imamo prijateljske odnose sa Srbijom, i dalje bismo glasali za rezoluciju jer je to moralno i etički ispravan postupak, a mi ne možemo tolerisati genocid, niti ga na bilo koji način možemo normalizovati ili prihvatiti.
Drugo, strateški i ekonomski interesi nisu jedini motivi koji pokreću vanjsku politiku Katara. Posljednjih godina smo se fokusirali na izgradnju prijateljskih veza i njegovanje odnosa zasnovanih na obostranom poštovanju, bez obzira na to koliko su zajednički ekonomski i strateški interesi veliki ili mali.
Treće, veoma smo zainteresovani za njegovanje i promovisanje visokog nivoa angažmana s Bosnom i Hercegovinom. To smo već i započeli kroz određene programe usmjerene na akademsku i kulturnu saradnju, ali u to moramo uložiti više ljudskih resursa, možda, između ostalog, kroz proširenje programa razmjene.
Smatram da mogućnosti, namjere i infrastruktura postoje, i samo trebamo pogurati stvari naprijed.
Na univerzitetu predajete predmete vezane za Bliski istok, posebno izgradnju države i nedržavne aktere. Palestina, kao okupirana teritorija na kojoj se u Gazi sprovodi genocid, predstavlja jedinstven slučaj u mnogim aspektima. Vjerujete li da Izrael može ostvariti svoj deklarisani cilj “ubijanja nade za palestinskom državom”? I da li arapske države, posebno one koje ne priznaju Izrael, mogu i hoće li učiniti išta da to spriječe?
Ubijanje nade u palestinsku državu je jedan od načina da se na to gleda, ali trebali bismo sagledati i širu sliku: ovo je samo dio mnogo veće neokolonijalne države. Izrael nije ništa drugo do kolonijalna država, i on nije sam, i nikada nije bio sam. Mnogi od nas ga vide samo kao veliku vojnu bazu za SAD i zapadnu Evropu.
Ovo može zvučati pomalo previše agresivno, ali su činjenice još agresivnije: Ko finansira izraelsku vojsku dajući joj milijarde dolara svake godine u vidu vojnih subvencija? SAD. Ko je od 1970. godine upotrijebio pravo veta u Vijeću sigurnosti UN-a najmanje 50 puta kako bi zaštitio Izrael od bilo kakve odgovornosti za njegovu agresiju i genocidne akcije? SAD. Ko je Izraelu dao nuklearni reaktor i omogućio mu da izgradi stotine vojnih nuklearnih bojevih glava? Francuska. Ko je uspostavio zračne mostove za vojno snabdijevanje Izraela tokom njegovih sukoba u regionu 1990-ih i 2000-ih, pa čak i u posljednjih 10 godina? To su učinile SAD, Velika Britanija, Francuska, Italija i Njemačka. Da li su to možda slučajnosti?
I neke arapske zemlje se također suočavaju sa svim ovim pritiscima i svim tim planovima i zavjerama u svojim naporima da spriječe i zaustave genocid. Ali, kao što sam rekla, iza ovog projekta stoje najmoćnije i najbogatije nacije svijeta, i zbog toga nam je potrebna sva moguća pomoć kako bismo zaustavili ovaj genocid, ne samo zato što moramo spriječiti da se to dešava Palestincima, već i zato što nas je historija naučila da ako dozvolimo da se to desi Palestincima, dozvolit ćemo da se to desi i drugim nacijama i zajednicama. A to nije svijet u kakvom želimo živjeti.
Katar se našao u posebno delikatnoj poziciji. U periodu od samo godinu dana, njegovu teritoriju su gađali i Izrael i Iran, pri čemu je ovaj drugi ciljao američke vojne baze. Kako bi rat koji su Sjedinjene Američke Države i Izrael pokrenuli protiv Irana mogao preoblikovati vanjsku politiku i strateško pozicioniranje Katara? Da li očekujete da će Katar krenuti ka još bliskijim vezama sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ili bi umjesto toga mogao ojačati svoje odnose sa Iranom – ili, u konačnici, čak i s Izraelom?
Za manje od sedam ili osam mjeseci, prije nego što je počeo američko-izraelski rat protiv Irana, Katar je bio napadnut dva puta – jednom od Irana, a jednom od Izraela. Mislim da su ta iskustva donijela mnoge važne pouke. Možda mogu ukratko govoriti o onome što smo doživjeli ranije i o tome kako su se stvari promijenile od 1. marta.
Kao Katarci, nikada nismo mogli zamisliti da će Iran napasti Katar. Nažalost, pokazalo se da je to moguće. U to vrijeme nismo izdali naredbu građanima da ostanu u skloništima jer smo vjerovali da je vrlo malo vjerovatno da će Iran gađati Katar. Međutim, napad u junu doveo je do brojnih promjena, posebno kada je riječ o upravljanju kriznim situacijama.
Mi, kao države i društva Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), duboko smo uznemireni i pogođeni iranskim napadima i ponašanjem, ali također znamo kako odgovoriti na te izazove.
Usred svog ovog haosa, smatram da je jedini put naprijed razvoj snažnijih vlastitih odbrambenih kapaciteta unutar GCC-a te veće oslanjanje država članica na vlastite snage kada je riječ o njihovoj sigurnosti i zaštiti.
Takva odbrambena strategija možda više neće biti isključivo odluka Katara, već šira odluka na nivou GCC-a, posebno imajući u vidu da je svaka država članica GCC-a pretrpjela slične napade od 1. marta. Čak ni Oman, koji je imao ulogu posrednika u regionalnim sukobima, nije bio pošteđen.
Osim toga, to nisu bili napadi isključivo na vojne ciljeve, kako su tvrdili iranski zvaničnici. Na meti su bili i civilna infrastruktura i luke, kao što sam ranije spomenuo. To znači da države Zaljeva sve više dijele isto sigurnosno okruženje.
Godine 2017. Katar je bio izložen blokadi koju je nametnulo nekoliko zaljevskih država, uključujući Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Iako su se odnosi od tada poboljšali, jasno je da se u regiji formiraju nova savezništva, dok neka stara slabe – primjer je rastuća napetost između Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata zbog Jemena. U ovakvom regionalnom okruženju, smatrate li da će Katar na kraju biti primoran da izabere stranu? Ako da, kakve bi posljedice takva odluka mogla imati po njegovu sigurnost, vanjsku politiku i ulogu regionalnog posrednika?
Mislim da je previše pojednostavljeno pretpostaviti da je Katarova preferirana strategija svrstavanje uz jedan regionalni blok nasuprot drugom. Ako je išta naučio iz blokade 2017. godine, onda je to važnost strateške diverzifikacije, a ne oslanjanja na jedan savez. Blokada je dodatno učvrstila uvjerenje da Katar treba graditi više partnerstava, izbjegavajući pretjeranu ovisnost o bilo kojem susjedu ili velikoj sili.
Ta logika jasno se ogleda u današnjoj vanjskoj politici Katara. Umjesto da se isključivo prikloni jednom geopolitičkom bloku, Katar vodi strategiju istovremenog angažmana s različitim regionalnim i globalnim akterima. Održava bliske sigurnosne veze s Evropom, azijskim državama i Kinom, kao i s Turskom, Sjedinjenim Američkim Državama i Iranom, dok istovremeno razvija sve konstruktivnije odnose sa Saudijskom Arabijom i ostalim državama Zaljeva. Ovakav višesmjerni pristup nije proturječan, već predstavlja promišljenu strategiju čiji je cilj očuvanje diplomatske fleksibilnosti i smanjenje strateške ranjivosti.
Istovremeno, Katar ostaje čvrsto posvećen Vijeću za saradnju zemalja Zaljeva (GCC). Uprkos blokadi iz 2017. godine, važno je prepoznati ulogu GCC-a tokom zaljevske krize u rješavanju sporova i očuvanju ekonomskih odnosa među državama članicama, kao i njegov značaj danas, u okolnostima rata koji je u toku.
Može li se Bliski istok izvući iz ciklusa nasilja u koji, čini se, ulazi i da li bi taj potencijalni “novi svijet” značio redefinisanje odnosa ovog regiona sa Sjedinjenim Američkim Državama?
Više od dva stoljeća politički teoretičari neumorno razvijaju teorije međunarodnih odnosa i političkih nauka. Moja generacija naučnika svjedočila je brojnim raspravama o novom svjetskom poretku, novom Bliskom istoku i gotovo svetom idealu mira. Međutim, od genocida u Gazi sve što vidimo nije ništa drugo nego povratak snu neobuzdanih sila, svojevrsnom raju za svaku mašineriju ubijanja, novom svjetskom poretku kojim dominira ogoljeni realizam u kojem sila određuje šta je pravo.
Ono što nas zabrinjava, i što bi trebalo zabrinjavati sve države svijeta, jeste put kojim Sjedinjene Američke Države i Izrael vode međunarodnu zajednicu – prema novom međunarodnom sistemu u kojem je poredak podređen hirovima političara koji provode genocid i neobuzdanih zagovornika rata, koji druge države posmatraju kao mete za nasilje, hegemoniju, ekonomsku eksploataciju i iskorištavanje. Iako niko ne može sa sigurnošću tvrditi kada će se i kako ovaj rat završiti, bojim se da svi dijelimo osjećaj da znamo u kojem pravcu vodi – prema budućnosti koja je mračna, nasilna, neizvjesna i zastrašujuća.
