Riječ je o jedinom sačuvanom rukopisu na slavenskom narodnom jeziku i bosančici koji donosi srednjovjekovnu utopijsku legendu o bogatom Indijskom carstvu, čudovišnim bićima i narodima Gog i Magog.
Ovaj filološki dragulj preživio je plamen Vijećnice 1992. godine, a o njegovom historijskom značaju, mitskim slojevima i skromno prepoznatom potencijalu razgovarali smo s priređivačem građe i predavačem Mehmedom Kardašem. U intervjuu za naš portal, Kardaš otkriva fascinantne detalje ovog teksta nastalog u Poljicima, ali i otvoreno upozorava na decenijski sistemski nemar prema NUBBiH i njenim neprocjenjivim zbirkama.
Predavanje držite 24. augusta, u sklopu obilježavanja godišnjice spaljivanja Vijećnice. Zašto ste za ovu tužnu obljetnicu odabrali priču upravo o Knjizi kralja Perpetijana i šta nam njeno preživljavanje govori o otpornosti kulturne baštine?
Na samom početku želim istaći da nakon 34 godine od spaljivanja Vijećnice još uvijek nije riješen status Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine te je ovo obilježavanje ujedno prilika da se ukaže da značaj institucije i njenih zbirki. U okviru obilježavanja godišnjice bit će predana i peticija za povratak NUBBiH u Vijećnicu. Predavanje koje ću održati prije svega ima za cilj ukazivanje na značaj Specijalnih zbirki NUBBiH, u kojima postoji iznimno bogata rukopisna građa. Nažalost, o NUBBiH već decenijama govorimo u kontekstu njenog neriješenog statusa, dok o samoj građi, pa i potencijalima koje ima ova biblioteka, govorimo veoma rijetko. Mislim da je to porazno. Upravo je to razlog zašto je organizator, na čelu s direktoricom NUBBiH mr. Adisom Žero, odlučio u fokus staviti pitanje šta se sve čuva u Specijalnim zbirkama NUBBiH, o kojima šira javnost, ali i akademska zajednica, vrlo malo znaju.
Riječ je o tekstu koji vodi porijeklo iz Poljica kod Splita, a pisan je bosančicom. Kako je ovaj specifični rukopis završio u Specijalnim zbirkama NUBBiH i šta nam to govori o historijskim vezama ovih prostora?
Više je razloga zašto sam se odlučio govoriti upravo o ovom rukopisu. Naime, ove godine NUBBiH završava jedan od svojih najvećih projekata u postratnom periodu. Riječ je o digitalizaciji i priređivanju građe na bosančici koja je bila u vlasništvu Aleksandra Poljanića. Dosad su objavljena tri toma poljičkih dokumenata koja sadrže preko 300 isprava. U četvrtom tomu bit će objavljeno preostalih 40-ak isprava, redakcija Poljičkog statuta, zbornik pučkog horoskopa i ljekaruše te Knjiga kralja Perpetijana (Ms 1292). Kao priređivač ovih publikacija želim istaći iznimno veliki napor koji je NUBBiH uložila u ovaj projekt, koji traje od 2019. godine. Ovo je jedna od najvećih zbirki na bosančici, tako da je njeno publiciranje projekt kakvim se ne mogu pohvaliti institucije koje su i kadrovski i finansijski u neuporedivo boljem položaju od NUBBiH. To je jedan od razloga izbora teme ovoga predavanje. Drugi je razlog njegov sadržaj, jer je riječ o legendi koja je stoljećima pobuđivala maštu evropskih putnika i istraživača.
Za one koji se prvi put susreću s ovim djelom, o čemu zapravo govori Knjiga kralja Perpetijana? Kakve to mitove o Aleksandru Makedonskom, narodima Gog i Magog te Indiji kojom teku rijeke dragulja krije ovaj tekst?
Tekst o kojem ću govoriti jedini je sačuvani vernakularni primjerak Legende o Indijskom carstvu na južnoslavenskom prostoru, a nastao je u 18. stoljeću. Osnovni tekst legende oblikovan je u 12. st. kao Pismo svećenika Ivana (latinski: Presbyter Ioannes) bizantskom caru Manojlu Komnenu, u poljičkoj verziji rimskom papi. U slavenskoj tradiciji ovaj tekst nosi naziv Skazanije o Indijskom carstvu. U tom pismu legendarni svećenik Ivan, koji se predstavlja kao suvereni kralj, vlada golemom i nevjerojatno bogatom zemljom, koja je puna zlata, srebra i dragog kamenja. U njoj žive neobična stvorenja i prepuna je različitih čuda. Svakako treba istaći da je pojam Indija u tom periodu nejasan evropskom čovjeku, ali je srednjovjekovna mašta izgradila narativ o utopijskoj, idealnoj zemlji čija su čuda nadahnjivala i srednjovjekovnog i novovjekovnog čovjeka. Legenda se brzo proširila Evropom tako da postoje brojne verzije teksta na različitim jezicima: latinskom, hebrejskom, francuskom, talijanskom, staroslavenskom itd. Sam tekst legende upio je različite motive: od antičkih i srednjovjekovnih književnih i pseudohistorijskih tekstova, preko evropskih fantazija o Orijentu, do Aleksandride, Djela Tominih i Biblije. Međutim, u Indiji kojom vlada Ivan nije sve idealno. U njoj se npr. nalaze narodi Gog i Magog (u poljičkoj verziji Got i Magot), starozavjetni navjestitelji apokalipse, koje spominju i Novi zavjet i Kur’an. Riječ je o kanibalima, kraljevima nečistih naroda koje je Aleksandar Makedonski protjerao u planine te ih potom ogradio velikim vratima. Upravo je dio ove parabole ugrađen i u poljičku verziju, u kojoj je taj narod opisan ovako:
“I na kraj pustinje imaju taci ljudi, imaju dva roga na čelu i imaju jedno oko sprida, a dva straga na pleći. I ti se ljudi zovu piminovci i jidu meso nevareno, i čovičje i skoti i zviri. I nisu karšćani i ne boje se smarti. I da im se razboli otac ali mati, ali kakovo čeljade, zakolju ga, izidu ga ni varena ni pečena, nego vele da je jošće to slatko meso od nji. I govore da im se grisi oprašćaju zašto tako jidu oca i mater. I ovi ljudi Goti i Magoti. I ove ljude zatvorio je mnogo veliki umnožinijamo Sandro Mano zašto su zli grišnici i u planini su koja se zove Gigoš. I kada izađe Anđikarst, ti će ljudi š njime biti i mnogo će zlo činiti”.
Na Zapadu je ovaj motiv poznat kao Pismo prezbitera Ivana rimskom papi. Kakva je bila stvarna politička i propagandna pozadina nastanka ovog teksta u kontekstu tadašnjih kršćansko-arapskih sukoba?
Tekst je i u tom smislu simboličan. Istraživači najstarijih verzija ove legende smatraju da je jedan od motiva njenom nastanku ekspanzija islama. Tekst je nastao u vrijeme krstaških ratova, a narativ o postojanju idealne zemlje u kojoj vlada bogati i pravedni kršćanski vladar zadivio je Evropljane na takav način da su brojni putnici tragali za tom zemljom. U historijskim izvorima ta je Indija smještana na različite prostore i kontitente: od današnje Indije, preko Srednje Azije, povezujući ovu zemlju s mongolskim ili tatarskim plemenima i nestorijancima, do Etiopije (Afrika) u kojoj je postojalo kršćansko kraljevstvo. Tekst se mijenjao i prilagođavao stvarajući brojne redakcije. Kada je prešao u pravoslavnu sredinu, dobio je ortodoksna obilježja – pop Jovan čuvar je pravoslavne vjere. Međutim, važno je istaći da je popularnost teksta najprije počivala na njegovoj fantastičnosti, a čini mi se da ni savremenog čovjeka ništa manje ne intrigira njegov sadržaj. Legenda je, dakle, stoljećima živjela kao književni tekst.
Istakli ste da verzije ovoga teksta postoje na latinskom, italijanskom i staroslavenskom, ali da je ovaj rukopis jedini poznati na slavenskom narodnom jeziku (vernakularu). Koliko je to značajno za izučavanje narodnog jezika i pismenosti na ovim prostorima?
Prema mom uvidu u verzije ove legende, poljički tekst je jedini sačuvani vernakularni primjerak na širem južnoslavenskom prostoru. Postoje prijepisi na staroslavenskom jeziku: srpski, bugarski i ruski, ali se na zapadu staroslavenska verzija nije sačuvala. Međutim, sasvim je osnovna pretpostavka o postojanju hrvatskoglagoljskog prijevoda legende, naročito ako se ima na umu to da se predstave o Indiji pojavljuju npr. u prologu Dunda Maroja Marina Držića. Osim toga, put kretanja teksta je sa zapada na istok, a verzija teksta koja se čuva u NUBBiH vjerovatno je nastala iz italijanskog predloška. O tome govore i neka imena, kao npr. Sandro Mano za Aleksandra Makedonskog, vjerovatno i ime Perpetijan (ital. prete Gianni).
U kakvom se stanju danas nalazi ovaj rukopis nakon svega što je Vijećnica preživjela 1992. godine i na koji način NUBBiH štiti ovako osjetljive unikatne dokumente?
Ovaj rukopis je u dobrom stanju, kao i cijela Poljanićeva zbirka. Inače, sva građa u Specijalnim zbirkama NUBBiH čuva se adekvatnim uvjetima, kontinuirano se radi na zaštiti, konzervaciji i digitalizaciji. Međutim, kao što svi dobro znaju, sistemska podrška države ne postoji, što bi barem u slučaju Specijalnih zbirki moralo biti. Ipak, postoje i oni koji su svjesni njenog značaja. Jedna od rijetkih je ministrica Jasna Duraković, koja je upravo ovih dana obećala finansijsku podršku FMON-a zaštiti Specijalnih zbirki. Osim toga, ministrica Duraković dosta dugo ulaže napor u rješavanje statusa NUBBiH.
Često zaboravljamo kakva blaga čuvamo u našim arhivima i bibliotekama. Šta ova priča poručuje široj javnosti o trenutnom statusu i važnosti opstanka NUBBiH?
Mislim da je ovo pitanje najuže povezano s tim kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo. U svakoj modernoj državi nacionalna biblioteka je ujedno i jedan od njenih simbola. Briga o ovim ključnim institucijama je briga o državi. Odnos političkih struktura prema NUBBiH pravi je primjer odnosa i prema državi. Sve što bih dalje rekao o tom odnosu bilo bi ponavljanje odveć poznatog.
