Studentica iz Srbije nije znala za genocid u Srebrenici, sve do susreta sa Dodikom. Duraković otkrio šta mu je Vučić prije 2015. rekao

Todorović: To je veliko pitanje. Nisam sigurna da ćemo doživjeti neko institucionalno priznanje, ali sam istovremeno ponosna da brojni pripadnici i moje generacije hrabro pričaju o tome zato što misle da je to jako važno. Da konačno pričamo o patnjama jednih i drugih na način da one nisu jedna prekoputa druge, nego jedna uz drugu. Ne bih rekla da sam pesimistkinja, u mom poslu morate biti optimista, da se zadovljavate malim pomacima, ali jesam realistkinja i vidim da potezi sadašnje vlasti ne ulijevaju nadu.

Duraković: Svake godine su mi, ponovo se vraćam nazad, pomješne emocije. Koliko bi htjeli da krenemo naprijed, vraćaju nas unazad. Porodice svake ubijene osobe prošle su kroz tri faze. Prvo čujete da su ubijene, da nisu “prešli”, kako to mi govorimo. Onda vas zovu da su ih pronašli i na kraju ih ukopavate. Toliko je emocije kao i prvi put kada su ubijeni. Vi na Maršu mira osjetite i taj miris. I tada mi se vrate sjećanja, poput puta na Crnom vrhu. Ne možete proći taj famozni dio bez emocija. To je tako, dio nas i naših potomaka. Nema skupa Srebrenična ili Podrinjaca, bez obzira da li jsu i veselje ili svatovi, a da se ne priča o devedesetim. Djeca pitaju ko ih je ubio, a mi opet želimo da ona odrastaju u miru, ne želimo ih zatrovati, a oko njih se negira genocide.

Džidić: Na žalost, jako veliki broj. Kada se govori o genocidu i zločinima u Srebrenici to je istovremeno jedan veliki uspjeh, jer imamo presude i doživotne zatvore protiv vodstva, ali paralelno s tim imamo jako veliki broj osoba koje su osumnjičene, koje su i optužene, a i dalje su na slobodi. Imamo spor rad na tim predmetima u pravosuđu, imamo politizaciju tih predmeta, a isto tako imamo i Srbiju koja apsolutno odbija saradnju na tim predmetima – poput predmeta Tomislava Kovača, koji se nalazi u Srbiji. Isto tako je i sa predmetom o Kravici. Kako vrijeme dalje odmiče sve manja je nada da ćemo doći do svih tih presuda.

Džidić: Nama rapidne promjene u Tužilaštvu trebaju preko decenije, sve od odlaska stranaca. Mi vidimo jednu politizaciju i rapidno opadanje kvaliteta. Ima veći broj godina kako nije ništa urađeno na ovim predmetima. Oni (u pravosuđu) koji žele raditi to ne mogu, jer im se prijeći da rade taj posao.

Džidić: Znamo da mu je treći put prihvaćen zahtjev za odgodu izdržavanja kazne zatvora. Navodno se radi o zdravstvenim razlozima. Sasvim je sigurno da ovo predstavlja jednu dodatnu, validnu frustraciju za porodice žrtava.

Džidić: On još uvijek čeka rješenje o izvršenju kazne. Mislim da će te dvije osobe prije ili kasnije izdržati svoje kazne zatvora. Ono što je validna frustracija – zašto imamo dvostruke aršine, zašto kada Malić digne sliku Mladića i Karadžića bude procesuiran, a zašto kada Milorad Dodik kaže da su oni najveći heroji srpskog Naroda ne može biti optužen i osuđen? Zašto za naše političare vrijede drugi zakoni i standardi?

Duraković: Riječ je o nekadašnjem komandantu optuženom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva 1992. i 1995. na području Srebrenice. Džidić je kazao kako Srbija sudjeluje u pokušaju relativizacije prošlosti, odbacuje presude i traže da oni presuđuju nekim pripadnicima Armije RBiH.

Todorović: Kako bih rekla, većini ljudi je veoma lako jer ne postoji svijest o tome. Dominantan je narativ o nepravdi nad Srbima. Imali ste kampanju o Rezoluciji o Srebrenici gdje su ljudi potpuno dezinformisani. Imamo društvo u kojem ne postoji svijest da se mi susrećemo sa ljudima koji su činili zločine. Uglavnom se govori o srpskim žrtvama, o nepravdi koja je napravljena njima, o nekoj svjetskoj zavjeri protiv srpske države. Bilo kakav pomen o drugim žrtvama tumači se kao napad na Srbiju. I onda se oni koji pokušavaju da pričaju o Srebrenici, kako bi se krenulo dalje, optužuju da žele od Srba napraviti genocidan narod. I vi se onda bavite konstrukcijama koje ne postoje i na kraju dana takvi razgovori postaju besmisleni. Mi smo svi zarobljenici prošlosti zbog negiranja genocida. I to bezobzirno slavljenje osuđenih ratnih zločina to je veliki problem u Srbiji. To su stvari koje otvaraju rane i sprečavaju da se razumijemo. I da imamo empatije jedni za druge. I da vodimo razgovore koji bi možda bili neugodni, ali bi istovremeno bili ljekoviti za sve nas.

Todorović: Sjećam se te posjete RS-u kada sam bila student. U suštini nisam znala za genocid u Srebrenici iako smo učili o genocidima. O Srebrenici se govorilo samo kao o političkoj presudi. I onda sam otišla u studentsku posjetu RS-u, učili smo kako izgleda funkcionisanje RS-a i koji su zakoni i sjećam se da sam tada bila zbunjenja- šta je posljedica takvog državnog uređenje. I onda me je to zanimalo, osjećala sam da nemam kompletnu sliku i nakon toga sam prvi put otišla u Srebrenicu 2015.

Duraković: Apsolutno ne. Nismo se čuli od 2016. Mi smo tada bili domaćini i vjerovali smo da svi dolaze sa istim motivom. Očigledno da tu ima nešto što javnost ne zna. Pokušao sam spasiti događaj kao domaćin. Bio sam siguran da to nisu uradili oni koji su došli da klanjaju dženazu žrtvama, nego neko ko je htio da se sve usmjeri prema Vučiću. Vidjeli smo da su zbog toga bili uhapšeni policajci i službenici BIA-e u Srbiji (koji su bili u Srebrenici, op.). Htjeli su da pokažu da su kao spremni da odu tamo i odaju počast žrtvam, ali su Bošnjaci kao neki divljaci, koji to neće. Ta 2015. je možda bila šansa za Srbiju, da iskorači hrabrije. Vjerovao sam da će Vučić preživjeti iz tog radikalno, počeo je afirmativno govoriti, čak i nije negirao genocid, govorio je o strašnom zločinu. On je meni lično govorio da, za razliku od političara iz RS-a, nije negirao genocid. Mislio sam da će biti iskreni iskorak, ali je od tada sve krenulo nazad. Bošnjaci i Srbi zbog toga nisu iskoračili prema iskrenijem procesu pomirenja.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad