Sve što je moglo da se pokvari na Yugu – pokvarilo se

Film je krenuo od ideje da se kroz Sjedinjene Američke Države putuje automobilom koji je tamo stekao reputaciju jednog od najgorih u historiji zemlje. Međutim, tokom rada projekat je dobio i druge slojeve.

Borković kaže da film, po njegovom doživljaju, nije toliko priča o Jugoslaviji koliko o načinu na koji je njegova generacija razumije.

„Ja bih rekao da je možda čak više o našem shvatanju Jugoslavije nego o samoj Jugoslaviji, jer mi Jugoslaviju nismo doživjeli. Mi smo o Jugoslaviji konstantno slušali priče“, kaže Aleksa Borković.

On i Filip Grujić pripadaju generaciji rođenoj nakon raspada Jugoslavije.

„Mi nju znamo donekle kao fikciju. Manje nam je fikcija nego Amerika, jer je prosto puno toga kulturološkog ostalo iz Jugoslavije nama i mi to živimo svakodnevno, ali ipak nismo bili u tom sistemu. Filip je rođen 1995. godine, ja 1997. godine i onda je nekako sve to za nas historija, a neke zaostavštine toga, kao što je, naprimjer, Jugo, ostale su. Sada mi o tome slušamo priče i evo, pravimo priče“, dodaje Borković.

Na pitanje kako je nastala ideja da se uopće krene na ovakav put, Borković kaže da u početku nije postojala velika filozofija.

„Ideja je krenula iz želje za avanturom i želje za time da se putuje, da se nešto zanimljivo proživi. Yugo se tu našao kao dobar pokretač, kao dobar kontekst tog putovanja, kao nešto što je drugačije“, kaže.

Prvobitni impuls bio je, kako navodi, što neobičnija avantura.

„Mislim da smo išli na ‘što luđe, to bolje’, da je krenulo iz te neke ideje, a kasnije su se pojavili slojevi toga. Kako smo išli sve dublje i dublje u snimanje, poslije i u montažu filma, to je proces koji je dugo trajao, proces u kojem smo se mi i bolje upoznavali s našom historijom i upoznavali nas same“, ističe Borković.

Dodaje da je poseban dio procesa došao upravo u montaži.

„Na snimanju su se stvari prosto dešavale, ali u montaži smo gledali puno sati nas u raznim situacijama i nekako je sve to jedno zanimljivo iskustvo“, kaže.

Ideja da se kroz Ameriku krene Jugom, kaže Borković, njegovim roditeljima nije bila toliko neočekivana.

„Ja mislim da moji roditelji očekuju od mene razne ludosti i neočekivane poteze i da su možda malo čak i oguglali na to, tako da je njihova reakcija bila kao: ‘Ha, okej, zanimljivo’“, kaže Borković.

Na pitanje jesu li se brinuli kako će putovanje izgledati, odgovara:

„Ja mislim da su oni vjerovali u Juga možda i više nego što smo mi vjerovali“, dodaje.

Putovanje Amerikom bilo je, između ostalog, i prilika da Borković i Grujić upoznaju ljude koji su živjeli u Jugoslaviji, a potom život nastavili u SAD-u.

„Jeste, sa nekim elementima te zemlje koje smo mogli da doživimo tamo. Naprimjer, susretali smo se s našim ljudima koji su živjeli u Jugoslaviji, a preselili su se u Ameriku i tamo izgradili neki novi život, ali opet očuvali dio naše kulture i tradicije“, kaže Borković.

Posebno se prisjetio susreta s Alenom i Hasanom iz Donje Kladuše.

„Sreli smo se s Alenom i Hasanom, koji su iz Donje Kladuše, i oni su nam pomogli da nastavimo put. Oni su napravili operaciju na našem Yugu kakvu niko drugi nije mogao da napravi u Americi“, prisjeća se.

Kvarova na putovanju nije nedostajalo.

Na pitanje je li automobil otkazao samo jednom, Borković odgovara:

„Ne, bilo ih je. Ja mislim da se otprilike sve što je moglo da se pokvari na Yugu – pokvarilo“, kaže.

Ipak, detalje o svim problemima nije prenosio roditeljima.

„Njima to nisam baš tako prenosio. Znate kako, taj izvještaj roditeljima uvijek je prilagođen onome što oni treba da čuju, a mi proživljavamo ono što nam se dešava“, dodaje Borković.

Za autore filma problem s automobilom nije nužno značio samo prepreku. Upravo su ih kvarovi često dovodili do ljudi i mjesta do kojih inače nikada ne bi stigli.

„Amerika je sama po sebi puna nekih zanimljivosti i, kako ideš kroz tu zemlju, kako ulaziš dublje u tu ruralnu Ameriku, tako upoznaješ različite bizarnosti te Amerike“, kaže.

U nekom trenutku, dodaje, počeli su čak i priželjkivati neočekivane situacije.

„Ti želiš zapravo da ti se nešto desi. Ti želiš da se pokvari taj Yugo i želiš da završiš na nekom potpuno blesavom mjestu gdje nikada inače ne bi otišao“, ističe Borković.

Jedno od takvih mjesta bio je servis guma usred pustinje.

„Mi smo tako završili u nekom servisu guma koji se nalazi negdje usred pustinje, gdje se ništa drugo ne nalazi osim toga. To je neki ranč gdje dvoje ljudi živi u nekom traileru i popravlja gume. Onda su nam pričali o njihovim iskustvima u tim krajevima, kako su vidjeli skinwalkere, Bigfoote i tako dalje“, kaže.

Jedna od upečatljivih razlika tokom putovanja bila je veličina američkih vozila i puteva u odnosu na automobil kojim su putovali.

„Yugo je ipak bio tu oko nas u Srbiji. Novina su te predimenzionirane stvari Amerike. Naravno da ti, u trenutku kada se prvi put susretneš s tim, nije svejedno, jer prolazi pored tebe kamion ispod čije prikolice Yugo praktično može da prođe“, kaže Borković.

Ipak, s vremenom se naviknuo.

„Izuzetno je mali u odnosu na sve to, ali više ne obraćaš pažnju. U jednom trenutku se navikneš na sve njegove karakteristike, na njegovu krutost i na to što je mali. Čak sam i ja, koji imam dva metra i morao sam nekako da se sklopim, uspio i više nisam ni razmišljao o tome“, dodaje.

Iako je putovanje trajalo 50 dana i bilo puno nepredvidivih situacija, Borković kaže da se nije osjećao posebno uplašeno.

„Ne bih rekao. Mislim da smo se kao tim jako lijepo uskladili i da smo vjerovali jedni drugima“, kaže.

S njima su putovali i Carlos i Russ, dio američke produkcije zadužen za logistiku i planiranje rute.

„Imali smo Carlosa i Russa. To je dio američke produkcije koji je išao s nama sve vrijeme. Oni su bili zaduženi za logistiku, oni su zapravo planirali put“, pojašnjava Borković.

Jednu situaciju u Detroitu posebno pamti, iako u trenutku kada se događala nije bio potpuno svjestan kako je ostatak ekipe doživljava.

„Kada smo bili u Detroitu, meni se odjednom pilo mlijeko, jer nisam pio mlijeko mjesec dana, i insistirao sam da stanemo u neki liquor store da kupimo mlijeko“, kaže Borković.

Dok je on imao samo jedan cilj, ostatak tima drugačije je doživljavao okolinu.

„Tu je bilo toliko nekih sumnjivih situacija oko tog liquor storea na koje ja nisam ni obraćao pažnju. Ja sam samo ušao s jednim ciljem, ali ovi ostali iz tima su posmatrali i smatrali to izuzetno rizičnim“, navodi.

Na kraju je, kaže, upravo izbor onoga što je kupio cijeloj situaciji dao apsurdan ton.

„Mislim da je činjenica da sam ja ušao u liquor store koji ima 40 hiljada različitih alkoholnih pića i jednu policu s mlijekom i kupio mlijeko zapravo bila jača od bilo kakvog njihovog postupka“, kaže Borković.

Od New Yorka do Los Angelesa ekipa je putovala 50 dana.

„To putovanje je trajalo 50 dana“, potvrđuje Borković.

Nakon bosanskohercegovačke premijere na Sarajevo Film Festivalu, filmu slijedi nastavak festivalskog života, ali i kinodistribucija.

„Kinodistribucija počinje 13. septembra u regionu, a festivalski život se nastavlja na svim kontinentima. Bit će u Južnoj Koreji, sada na jesen bit će u Haagu, bit će u Varšavi, bit će u Vancouveru“, kaže Borković.

Američka premijera još se čeka.

„Yugo putuje. Čekamo još uvijek američku premijeru, ali ide u Kanadu za sada“, zaključuje Aleksa Borković za N1.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad