Na mostu Mehmed-paše Sokolovića, simbolu stradanja i jednom od mjesta na kojem su počinjeni brojni zločini, danas je u Drinu spušteno tri hiljade ruža u znak sjećanja na ubijene.
Porodice žrtava i danas, više od tri decenije nakon zločina, dolaskom na višegradsku ćupriju ponovo proživljavaju maj i juni 1992. godine, kada su njihovi najmiliji odvođeni iz svojih domova i nikada se nisu vratili.
Hajra Kadrić, sestra ubijenog Halila Ahmetspahića, prisjetila se trenutka kada su njenog brata i njegovog sina odveli iz porodične kuće.
“Odveden je iz naše avlije, on i njegov sin i nikada se više nisu vratili”, kaže Hajra.
Sličnu sudbinu doživio je i Junuz Harbaš, krojač koji je iz Srebrenice doselio u Višegrad zbog posla. Njegova supruga Zehra Harbaš svjedočila je o posljednjem susretu s njim.
“Zvali ga u policiju, on otišao i onda su ga pustili kući. Onda je došao nije bio sat dva, oni opet došli po njega i nikad više”, kaže Zehra.
Bol porodica ni nakon 34 godine ne jenjava, a mnogi ističu da će nastaviti dolaziti na mjesta stradanja svojih najmilijih.
“Da vam kažem, srce mi se cijepa, al’ dok sam živa ja ću ovdje dolaziti iako su mi svi preselili”, ispričala je.
Iako su brojni počinioci ratnih zločina u Višegradu osuđeni pred međunarodnim i domaćim sudovima, među njima i Milan Lukić na doživotnu kaznu zatvora, porodice žrtava ističu da se mnogi odgovorni i dalje slobodno kreću ulicama grada.
Posebno bolan teret nose porodice nestalih, jer prema podacima Udruženja “Višegrad 92”, još uvijek nisu pronađeni posmrtni ostaci blizu 600 ubijenih osoba.
Tokom obilježavanja prisutnima se obratio i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović.
“Rekao sam i prije nekoliko dana na skupu u Sarajevu koji smo posvetili zločinima u Višegradu da mi ne dolazimo u Višegrad na obilježavanje iz bilo kojeg necivilizacijskog razloga. Tu smo da se sjetimo velikog broja ubijenih. Danas smo ovdje jer zaborav nikada ne smije postati opcija. Jer zaborav i šutnja uvijek idu u prilog izvršiocima zločina, njihovim pomagačima i onima koji nastoje izbrisati, relativizirati ili negirati istinu o onome što je ovdje počinjeno”, istakao je on.
Džananović je poručio da je važno podsjećati na činjenice.
“Sjetimo se odluke o strateškim ciljevima koju je objavio presuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić 1992. godine. Naređeno je da se srpsko stanovništvo nasilno, na genocidnoj osnovi, razdvoji od bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Nacionalisti su govorili da prostor zapadno od Drine mora biti ‘čisto srpski’. Niko ko je imao muslimansko, bošnjačko ime nije pošteđen nekog od oblika zločina. Htio to neko priznati ili ne, ali ovdje u Višegradu i bosanskom Podrinju ta ideja je u velikoj mjeri realizirana. Danas, 34 godine nakon toga, vidimo rezultate takvog projekta. Vidimo da nacionalističke teme i dalje dominiraju javnim prostorom Bosne i Hercegovine. Znamo da se zločinci veličaju i slave i ovdje u Višegradu, i ovdje u blizini ovog mosta. Dobro bi bilo da negatori pročitaju neku od više od trideset presuda u kojima su počinioci osuđeni za zločine u Višegradu. Neka pogledaju dokazne materijale i pročitaju presude Karadžiću, Mladiću i drugim predmetima međunarodnih i domaćih sudova”, istakao je on.
Dodao je kako vjeruje da mnogi među onima koji danas negiraju presude i činjenice često prihvataju stvari onakvim kakvim im se serviraju iz političkog vrha bh. entiteta Republika Srpska i iz susjedne Srbije, politika koje ni danas ne odustaju od opasnih nacionalističkih ideologija.
“Ali, kada bi pročitali presude i suočili se s dokazima, želim da vjerujem da bi mnogi prestali slijediti takvu ideologiju, jer istina je neumoljiva. A istina, između ostalog, je i da danas u Višegradu živi ekstremno staro stanovništvo, perspektive skoro da i nema i ovdje je sve manje i Srba i Bošnjaka, sve manje je ljudi, bez obzira kako im je ime. Sve dok budu dominirale velikodržavne ideje, politike negiranja istine o počinjenim zločinima nad Bošnjacima, mržnja i ideologija zla, podaci će biti još porazniji”, kazao je.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, na području Višegrada do sada je verifikovano 1.015 nestalih osoba, među kojima su 256 žena i 68 djece. Ekshumacije su vršene na više od 130 lokaliteta, uključujući i 23 masovne grobnice.
Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, Sudom Bosne i Hercegovine i drugim sudovima, za zločine počinjene u Višegradu pravosnažno su osuđene 32 osobe u 35 predmeta, na ukupno 462 godine zatvora, uključujući i jednu kaznu doživotnog zatvora.
