Prema zvaničnom popisu, u Japanu ima oko devet miliona praznih kuća, što je 13,8 posto ukupnog stambenog fonda. Dio njih se prodaje za jedan jen, dakle za iznos manji od jedne marke. Razlog nije samo iseljavanje, nego jedno pravilo tržišta koje se od našeg razlikuje iz temelja.
Prazne kuće se u Japanu zovu akiya, što doslovno znači prazna kuća.
Od tih devet miliona, oko 3,85 miliona je zaista napušteno, dakle niti se izdaje, niti se koristi kao vikendica.
Najviše ih je u ruralnim prefekturama. U Wakayami i Tokushimi prazna je svaka peta kuća. Ali i Tokio ima blizu milion praznih stanova, odnosno deset posto svog fonda.
Zašto kuća tamo gubi vrijednost
Ovdje je razlika koja objašnjava sve ostalo.
Kod nas, u Evropi i u Sjedinjenim Državama, starija kuća s vremenom može dobiti na vrijednosti.
U Japanu je obrnuto. Stambena zgrada se tradicionalno tretira kao imovina koja se troši, otprilike kao automobil.
Nakon dvadesetak do tridesetak godina kuća se u računicama vodi kao praktično bezvrijedna, a vrijednost ostaje samo u zemljištu.
Zbog toga kupci preferiraju novogradnju, a naslijeđena kuća u selu nema kome biti prodana.
Kako uopšte ostanu prazne
Mladi odlaze u gradove, prije svega u Tokio, Osaku i Nagoyu. U širem tokijskom području živi preko 37 miliona ljudi, dakle skoro trećina cijele zemlje.
Kada roditelji umru, porodična kuća u unutrašnjosti ostane prazna. Djeca koja su život izgradila u Tokiju nemaju razloga da se vraćaju.
Prema preliminarnim podacima popisa objavljenim ovog proljeća, stanovništvo Japana je u pet godina palo za oko tri miliona ljudi. Od 47 prefektura, njih 45 je izgubilo stanovništvo. Jedino je Tokio dobio.
Šta se plaća, a šta ne
Cijene se kreću u rasponu koji zvuči nestvarno.
Dio kuća se nudi za jedan jen ili besplatno, jer opštini nije stalo do novca nego do toga da neko u kući živi i održava je.
Uobičajen raspon za kuću u unutrašnjosti je od pola miliona do pet miliona jena, dakle otprilike od šest do šezdeset hiljada maraka.
Za poređenje, nova kuća u Japanu prosječno košta između 35 i 40 miliona jena, dakle preko četiristo hiljada maraka.
Zašto “besplatno” nije besplatno
Ovdje je dio koji se u naslovima najčešće izostavi.
Preporuka koju daju agencije glasi da se na cijenu kuće doda još pedeset do sto posto tog iznosa za obnovu, plus godinu dana troškova održavanja.
Ako kupite kuću za tri miliona jena, realno treba računati na šest do devet miliona ukupno kroz prve dvije godine.
Uz to idu i porez na sticanje nekretnine, troškovi upisa u zemljišne knjige i godišnji porez.
I još nešto važno: napuštanje kuće nije opcija. Kada je jednom kupite, obaveze ostaju.
Dio opština nudi subvencije za obnovu, od pola miliona do tri miliona jena.
Kupiti smije svako, živjeti ne
Ovo je ograničenje koje razbija najveći dio priče.
Japan nema nikakvo ograničenje za strane kupce. Stranac može kupiti i zgradu i zemljište, s istim pravima kao državljanin, bez odobrenja i bez vize.
Ali vlasništvo nad kućom ne daje pravo boravka.
Ako u toj kući želite živjeti stalno, morate zasebno dobiti dugoročnu vizu, po istim pravilima kao i svako drugi.
Uz to je od aprila ove godine uvedena i nova obaveza. Strani kupci koji nisu rezidenti moraju u roku od dvadeset dana prijaviti kupovinu japanskom ministarstvu finansija, i to i onda kada kuću kupuju za vlastite potrebe.
Zašto se to uopšte dešava
Za japansku državu ovo nije samo tržišno pitanje.
Prazne kuće propadaju, postaju opasne i obaraju vrijednost cijelih naselja.
Zbog toga su opštine osnovale takozvane akiya banke, dakle javne popise praznih kuća, i nude subvencije onima koji ih preuzmu.
Kyoto je otišao korak dalje i uveo porez na prazne nekretnine.
Interes je porastao. Pretrage na engleskom za japanske nekretnine ove godine su, prema jednom izvoru, šest puta veće nego lani.
Ono što ostaje neriješeno je uzrok. Dok kuća u Japanu bude gubila vrijednost s godinama, prazne kuće će nastajati brže nego što se prodaju.
Pratite nas na društvenim mrežama
