Među njima je i 17-godišnji Nesib Ibrahimović, unuk ubijenog Nesiba, koji danas nosi djedovo ime i zajedno s ocem Nerminom učestvuje u Maršu mira.
Naime, hiljade ljudi iz skoro svih dijelova svijeta jutros je iz Nezuka krenulo ka Potočarima, a u Maršu mira će preći put u dužini od okvirno 100 kilometara. Tu su i članovi porodica svirepo pogubljenih Podrinjaca, koji u ljeto 1995. godine nisu uspjeli stići do slobodne teritorije.
Jedna od brojnijih podrinjskih porodica u vrijeme agresorskih razaranja bila je i porodica Ibrahimović, a skoro 80 posto muške loze je ubijeno na najsvirepiji način. Na teritoriju pod tadašnjom kontrolom pripadnika Armije RBiH nije uspio izaći Nesib Ibrahimović, koji je iza sebe ostavio sina Nermina.
Ekipa portala Klix.ba je Nermina zatekla u Nezuku, dok se po prvi put pripremao za učešće u Maršu mira. Kako nam kaže, objektivni razlozi, uz boravak u Norveškoj, gdje živi, nisu mu omogućavali da ranije krene koračati putem spasa, odnosno smrti.
“Odlučio sam probati proći ovim putem, jer se ulazi u godine i nikada se ne zna da li ćemo doživjeti iduću godinu. Emotivno je i teško, jer čovjek razmišlja o tome da staje na zemlju kojom su hodali najmiliji, a neki su možda baš tu imali svoj zadnji udah. U vrijeme pada Srebrenice sam imao 13 godina, tri godine ranije smo uspjeli izaći u Gračanicu, a babo, amidža, tetak i većina starijih muških članova je ostala u Srebrenici”, priča nam Nermin.
Njegovog oca Nesiba agresori su pogubili u Potočarima, dok su amidža, tetak i ostali muški članovi porodice ubijeni u zasjedama na tadašnjem putu spasa, odnosno smrti.
“Amidža je među prvima pronađen, dok smo veoma male dijelove babe pronašli u Potočarima. Ukopali smo ga prije tri godine, a imamo određene svjedoke i pretpostavke da je zaklan. Tetak koji je mrtav ostavljen pred kraj puta nikada nije pronađen, tako da je ovo jedna tragična sudbina cijele porodice. Ali, eto, čovjek živi, nismo jedini jer je cijela Bosna i Hercegovina jedna velika masovna grobnica”, nadovezuje se Nermin.
Agresija na Bosnu i Hercegovinu, posebno genocid počinjen u Srebrenici, većini Podrinjaca na drugačiji način je trasirala put, a naš sagovornik živi je svjedok toga.
“Svi mi živimo život koji je dualan. Svaki Bajram, Nova godina, Prvi maj… sa sobom donose radost i žalost. Potpune sreće nema, jer moj sin nikada nije upoznao moga oca, ja kada sam završio srednju školu bio sam bez oca, a on nije vidio ni sve ostale moje bitne trenutke u životu. To su generacijske traume, prouzrokovane tragedijama koje se ne mogu opisati. Mi to živimo, a kako je to, najbolje znaju naše majke”, ističe Nermin.
U godinama nakon agresije Nermin je dobio sina kojem je dao ime po rahmetli ocu Nesibu i upravo danas taj 17-godišnjak jedan je od nasljednika Ibrahimovića, koji na sav glas promiče priču o Srebrenici i ratnim dešavanjima. Ovogodišnje učešće u Maršu mira treće mu je po redu, a kako nam kaže, prvi put mu je bilo najteže.
“Svake godine se ovdje vraćam jer je, tako da se izrazim, lijepo vidjeti odakle potječem. Prvi put mi se nije išlo, a prva ruta mi je bila najteža. Međutim, kako vrijeme odmiče sve mi je lakše. Jednostavno, emocije me ponesu i sam idem, uopće ne razmišljam kakve su mi noge i koliko mi je teško. Duša me vodi na ovom putu”, kaže nam Nesib.
U Norveškoj, gdje živi s roditeljima, pokušava održati kulturu i identitet koju nosi od svojih korijena.
“Jednostavno, ne želimo zaboraviti ko smo i šta smo, posebno ne one koji su dali svoje živote kako bismo mi bili tamo gdje jesmo i zapravo ono što jesmo”, zaključuje Nesib.
Dok hiljade učesnika nastavljaju put prema Potočarima, među njima koračaju i Ibrahimovići i to tri decenije nakon genocida, s istim bolom, ali i istom odlučnošću da uspomenu na svoje najmilije ne prepuste zaboravu.
Za Nermina ovaj put predstavlja suočavanje s očevom sudbinom, a za njegovog sina Nesiba zavjet da će istinu o Srebrenici prenositi generacijama koje dolaze.
Njihovi koraci danas nisu samo sjećanje na ubijene članove porodice, već i poruka da se žrtve genocida nikada neće zaboraviti, a istina o onome što se dogodilo u julu 1995. godine nastavit će živjeti kroz one koji nose njihova imena, uspomene i naslijeđe.
