Prema procjenama Evropske agencije za okoliš, između četiri i devet posto svih tekstilnih proizvoda u Uniji se uništava, a da nikada nisu nošeni. Kada se novi i potpuno upotrebljivi proizvodi bace, uzalud se troše sirovine, voda, energija i ljudski rad uloženi u njihovu proizvodnju.
Istovremeno, prema podacima Evropske komisije, samo odlaganje takvog otpada godišnje uzrokuje emisije do 5,6 miliona tona ugljendioksida (CO2), što odgovara emisijama koje proizvede dva do tri miliona prosječnih automobila tokom jedne godine.
Donirati i prodavati umjesto bacati
Novom uredbom EU, koja se primjenjuje od ove sedmice, treba se osigurati da kompanije svoju robu ponovo stave u prodaju. Primjera radi, uz sniženja ili da je doniraju, umjesto da je uništavaju. Do sada je često bilo jeftinije baciti proizvode nego ih skladištiti, modno prilagoditi ili ponovo ponuditi kupcima.
Ipak postoje izuzeci. Oni su dopušteni ako je roba opasna, oštećena, zaprljana ili nije pogodna za ponovnu upotrebu ili prekrajanje. Osim toga, roba će se moći uništiti ako je ponuđena kao donacija socijalnim ustanovama sa sjedištem u EU, ali je nijedna nije prihvatila u propisanom roku.
Za manje firme ove obaveze stupaju na snagu kasnije. Pravila su dio uredbe EU o ekološkom dizajnu (Ecodesign Regulation), koja je na snazi od jula 2024. godine.
Kritike tekstilne i modne industrije
Udruženje njemačke tekstilne i modne industrije smatra da zakon ne odgovara stvarnom stanju, da se njime domaćoj industriji nameće dodatna birokratija i da se njime ne rješava problem brze mode (Fast Fashion).
Stručnjak Jonas Stracke izjavio je da su za veću održivost potrebni efikasni sistemi prikupljanja, sortiranja i recikliranja tekstila. Dok takvi sistemi ne postoje, zabrana uništavanja ostat će samo “mrtvo slovo na papiru”. U izjavi za list Rheinische Post dodao je:
“Nijedan njemački ili evropski proizvođač ne uništava potpuno ispravnu novu robu. Ipak, stvara se utisak kao da proizvođači masovno uništavaju novu robu. Ovim zakonom donosi se mnogo nove birokratije upravo onim kompanijama koje nisu odgovorne za ogromne količine bezvrijedne odjeće”.
Postoje li rupe u zakonu
Slične primjedbe imaju i organizacije za zaštitu čovjekove okoline. Moritz Jager-Roschko iz Greenpeacea smatra da je zabrana ispravna, ali je upozorio da postoje rupe, koje velike kompanije mogu iskoristiti.
“Kompanije mogu lako zaobići pravila, na primjer, pogrešnim označavanjem proizvoda. Bez dosljednih kontrola u praksi neće se mnogo promijeniti”, smatra Jager-Roschko.
On dodaje da pravi problem – problem brze mode ovim zakonom zapravo nije riješen.
Šta je brza moda
Brza moda je način proizvodnje odjeće u kojem se trendovi s društvenih mreža ili modnih revija vrlo brzo kopiraju, masovno proizvode i prodaju po veoma niskim cijenama.
Takvom proizvodnjom podstiče se prekomjerna kupovina, stvaraju velike količine tekstilnog otpada i značajno opterećuje okoliš, piše Deutsche Welle.
