Međutim, igranje videoigara krije vrlo složen psihološki mehanizam koji može dovesti do ovisnosti. Igre pomažu u zadovoljavanju osnovne potrebe za osjećajem slobode, svrhe, napretka i društvene povezanosti.
Ako biste pitali djecu zašto vole igrati videoigre, najčešći odgovor bi bio zato što su zabavne. Ali šta se zapravo krije iza sve te zabave?
Osjećaj slobode
Od naučnofantastičnih svjetova do realističnih borbenih okruženja, igre djeci omogućavaju visok stepen slobode i bijeg od društvenih ograničenja. To se posebno odnosi na djecu koja se bore sa socijalnom anksioznošću. Društvene interakcije predstavljaju veliki izazov za pojedince koji smatraju da društveni kontakt izaziva anksioznost, da izaziva strah i da ih previše stimuliše.
S druge strane, paralelni svijet igara nudi im osjećaj slobode i kontrole, ali to je ujedno i mač s dvije oštrice, jer igra može postati oblik bijega u drugi svijet. Korištenje igara radi izbjegavanja neugodnih emocija može na kraju dovesti do povećane upotrebe, što lične interakcije s vršnjacima čini još težim. Vrijedi spomenuti i eksperimentiranje s različitim identitetima koje omogućavaju avatari u igrama.
Osjećaj svrhe
Igre bude osjećaj misije i svrhe kod djece, jer su orijentisane ka napretku, što im omogućava da steknu osjećaj kontrole i majstorstva. Ovaj osjećaj je posebno vrijedan za djecu koja nemaju dovoljno kontakta sa svojim vršnjacima u životu. To je način ispunjavanja osnovne potrebe za napretkom, čak i ako je on virtualan. Druga, veoma važna stvar je i nagrađivanje, koje održava osjećaj očekivanja.
Problem nastaje kod igara koje nemaju definisan kraj, jer podstiču beskrajnu igru, što može dovesti do izolacije i ovisnosti. Kod videoigara vrijedi spomenuti i stanje “toka”, kada se dijete osjeća potpuno uronjeno u aktivnost, gubi pojam o vremenu i prostoru, i sve što osjeća je koncentracija na zadatke u igri. Takva stanja toka su uobičajena kod aktivnosti koje su izazovne, ali ne preteške. Videoigre su osmišljene da budu dovoljno izazovne da dijete ostane angažovano, ali ne previše, jer to podstiče osjećaj stalnog napretka.
Osjećaj povezanosti
Fundamentalna ljudska potreba je osjećaj povezanosti s drugima. Igranje videoigara omogućava djeci da zadovolje ovu potrebu, iako u interaktivnom online okruženju. Mnoge online igre za više igrača uključuju timove pojedinaca, a saradnja ujedinjuje pojedince prema zajedničkom cilju. Ovo iskorištava našu urođenu potrebu da se povežemo s nečim većim od nas samih. Igre također povezuju djecu sa istomišljenicima, što ublažava osjećaje usamljenosti i zadovoljava potrebu za povezanošću.
Djeca vole igre koje zahtijevaju vrijeme, izazovne su i potiču učenje, istraživanje i vježbanje vještina. Tokom igre uče iz svojih grešaka, veoma su fokusirani, prevazilaze frustracije i povezuju se s drugima.
Utjecaj videoigara na mozak
Igranje video igara utiče na mozak na neurohemijskom nivou. Aktivira dopaminske puteve u mozgu – dopamin je hormon dobrog osjećaja povezan sa zadovoljstvom. Igranje igara stoga donosi ugodan osjećaj, pa dijete igra sve češće kako bi se nastavilo osjećati dobro. Igre također stimulišu sistem nagrađivanja u mozgu. Kada dijete napreduje i osvaja nagrade, to je za njega podsticaj da nastavi igrati. Što više igraju i što bolje igraju, to je više statusa koji dobijaju, što izaziva veliku ovisnost. Što se dijete više stapa s igrom, to iskustvo postaje stvarnije za njega.
Ali baš kao što život nije samo crno-bijeli, ne postoji nešto dobro ili loše, a ni igranje videoigara – naravno, u zdravim granicama. Igranje igrica također ima pozitivne efekte, i to trening prostornog pamćenja, povećanje raspona pažnje, poboljšanje koordinacije ruku i očiju, povećanje mentalne fleksibilnosti i poboljšanje sposobnosti brze obrade informacija. Uloga roditelja je da postave granice svojoj djeci, razgovaraju s njima o vremenu koje mogu provoditi igrajući igre i da podstiču što više aktivnosti na otvorenom, vježbanja i provođenja vremena zajedno bez tehnologije.
