Podaci koje proizvođači navode dobijaju se kroz WLTP test, standardizovani postupak koji omogućava usporedbu različitih automobila u idealnim uslovima.
WLTP je napravljen tako da bolje simulira stvarnu vožnju. Test uključuje različita ubrzanja, kočenja i brzine, a uzimaju se u obzir i težina automobila, gume i dodatna oprema.
Iako je realističniji od starog NEDC testa, WLTP se i dalje velikim dijelom provodi u laboratorijskim uslovima. To je jedan od odgovora zašto je skoro nemoguće postići potrošnju prema fabričkim podacima, koja je često bar 10 posto veća u svakodnevnici.
U stvarnoj vožnji automobil se suočava s onim čega na testu nema ili ima mnogo manje – vjetrom, saobraćajem, usponima, neravninama, različitim temperaturama i promjenjivom brzinom. Veliku razliku pravi i sam vozač. Nagla ubrzanja, visoke brzine i kasno kočenje povećavaju potrošnju, dok mirna i predvidiva vožnja može pomoći da joj se približite.
Tu su i pritisak u gumama, njihova istrošenost, težina putnika i prtljage, krovni nosači, klima-uređaj i brojni drugi faktori. Zato nije neobično da automobil koji je deklarisan na, recimo, 6 litara na 100 pređenih kilometara u stvarnosti troši 6,5–7,0 l/100 km.
Fabrički podatak zato ne treba posmatrati kao obećanje koliko će vaš automobil trošiti, već kao referentnu vrijednost za usporedbu različitih modela. WLTP protokol govori koliko automobil troši u standardizovanom testu, a ne koliko će trošiti na vašoj svakodnevnoj ruti.
U nekim testovima ekonomičnosti i efikasnosti vozači su uspjeli postići vrijednosti i niže od “fabrike”. Dakle, vozač pravi razliku. Zato, ko se u svakodnevnoj vožnji uspije primaći fabričkoj potrošnji ili postići istu ili čak nižu vrijednost, može se reći da njegov auto troši manje zahvaljujući vozačkom umijeću.
