Naime, bosanskohercegovački Oskarovac Danis Tanović je na zatvaranju 32. izdanja Sarajevo Film Festivala, između ostalog, govorio o lošem stanju u kulturi te pozvao svoje kolege da poduzmu nešto po pitanju toga.
“Ja sam rekao prije par mjeseci, mnogi su mi to zamjerili: situacija u kulturi nikad nije bila gora. Ja bih poručio svim svojim kolegama iz kulture da napravimo pritisak, da kažemo, da čujemo unaprijed ko će biti ministar kulture i ako je to ime koje nam prija, da svi glasamo za tu stranku. Tako ćete promijeniti sve”, kazao je.
Na to je ekspresno reagovao Konaković, predloživši da novi ministar kulture u Sarajevu bude Danis Tanović, Jasmila Žbanić, Miro Purivatra, Aida Begić, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Haris Pašović, Ademir Kenović, Elmir Jukić, Dino Mustafić, Jovan Marjanović ili eventualno još neko ime koje kulturna zajednica u svoje ime delegira.
“Stranke treba konsenzusom da prihvate da će bez obzira na to ko će formirati vlast na čelu ovog ministarstva biti neko od nabrojanih nakon narednih izbora. Kad smo mi iz NiP-a bili u prilici predlagati pozvali smo neke od njih i ponudili poziciju, zbog obaveza to nisu mogli prihvatiti. Razumijem potrebe stvaralaštva, al’ je jednako važno da se kultura adekvatno podrži.
Drugi konsenzus stranaka mora biti da naredni ministar/ica kulture i sporta na nivou Federacije neće biti iz HDZ-a”, istakao je Konaković.
Njegova reakcija se može posmatrati kao prilika da iskaže osjetljivost i kooperativnost o ovom pitanju. No, da li je to zaista pravi put za rješavanje pitanja odnosa države prema kulturi? Hipotetički, i ako bi bili imenovani na poziciju ministra kulture, niko od navedenih kulturnih radnika ne bi imao čarobni štapić niti autonomiju u djelovanju da bi mogao raditi onako kako zaista misli da treba raditi. Kultura nije izolovan resor koji funkcioniše samostalno, rasterećen svih političkih utega.
Naprotiv, svako ko dođe na navedenu poziciju, bez obzira na lični integritet i autonomiju, odluke koje bi donosio/donosila, bile bi u velikoj mjeri omeđene političkim okolnostima vlade u kojoj bi djelovali. Stoga prijedlog Konakovića više ide u smjeru dodvoravanja kulturnim radnicima, a ne ka sistemskom suočavanju sa korijenima problema.
Zašto onda ne bi bilo legitimno pitanje da se unaprijed, prije izbora, predlože svi ministri pa i premijer. Ne umanjujući važnost personalnih rješenja, koja su iznimno važna, problemi i izazovi u kulturi, kao i u resorima obrazovanja i svim drugim trebali bi se rješavati sistematičnije, jedinstvenim odnosom cijele vlade i stvaranjem pretpostavki da svaki resor funkcioniše najbolje što može. Personalno rješenje na čelu ministarstva jeste važno, ali je mnogo važnije da vlast bude dovoljno osjetljiva i stvori uslove koji će omogućiti kvalitetan pristup svim resorima.
Reditelji, glumci i drugi radnici bi trebali ostati to što jesu – kulturni stvaraoci, kojima će sistem kroz menadžersko i kvalitetno upravljanje kulturom omogućiti da rade najbolje što mogu, a ne da ti isti reditelji zapostave svoj poziv i bave se politikom, gdje jako često imaju ulogu Don Kihota, koji ispred sebe ima političke vjetrenjače. Rješenje ne može ležati samo u personalnom izboru, već u kompletnom pristupu vlasti prema kulturi.
Vlast, dakako, može imenovati, u konsultacijama s kulturnim radnicima neko rješenje, ali sistem mora omogućiti prohodnost na svim nivoima, uključujući i entitet Federaciju BiH.
Uostalom, na čelu ministarstva kulture u prethodnih 20 godina već su bili glumci poput Emira Hadžihafizbegovića ili Mirvada Kurića pa i opernog pjevača Ivice Šarića. No, sistemski problemi su ostali. Stanje u kulturi se ne može rješavati “padobranskim skokovima” i gašenjem požara, već iskrenim i sistemskim pristupom u kojem mora učestvovati cijela vlada, a ne samo jedno zvučno ime, koje će dati dojam da je neka stranka ili vlast osjetljiva na stanje u kulturi.
