Žrtva nasilja tretira se isto kao osoba kojoj je nešto ukradeno, počinitelju se kaže ‘nemoj više tako'”

Aničić kaže da ne želi govoriti o konkretnom slučaju niti iznositi pretpostavke, naglašavajući da istraga treba utvrditi šta je dovelo do ubistva.

„Zakon o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, kao i Krivični zakon Federacije BiH, propisuju jasne korake. Međutim, smatram da se nasilje u početku minimizira i da se ne pristupa stručno“, rekao je Aničić.

Na pitanje ko minimizira nasilje, odgovorio je da je policija prva instanca kojoj se žrtve obraćaju, ali da ne želi govoriti o pojedinačnim slučajevima niti tvrditi da je policija kriva.

„Ako govorimo generalno o nasilju i femicidima koji se ponavljaju, prva instanca je policija“, naveo je.

Govoreći o tome kako bi trebalo postupati prema žrtvama, Aničić je pojasnio da žrtva može prijaviti nasilje i direktno tužilaštvu, a ne samo policiji.

„Po meni je bolje prvo otići u tužilaštvo“, rekao je Aničić, dodajući da se to u praksi rijetko dešava jer se nasilje najčešće događa izvan radnog vremena tužilaštava.

Prema njegovim riječima, kada žrtva dođe direktno u tužilaštvo, tužilac od početka preuzima kontrolu nad istragom.

„Tužilac zna šta mu je potrebno, zna šta treba pitati i uzima mnogo opširniju izjavu. Ima više iskustva šta će mu trebati na suđenju i koji su dokazi važni“, objasnio je.

S druge strane, kaže da je komunikacija između policije i tužioca često ograničena jer se odvija telefonski, zbog čega pojedine činjenice ili okolnosti mogu biti izostavljene.

„Možda neke činjenice budu ispuštene i onda ispitivanje ode u pogrešnom smjeru pa se žrtva mora ponovo saslušavati“, rekao je.

Aničić smatra da veliki problem predstavlja nedovoljna edukacija službenika koji rade na slučajevima nasilja.

„Pitanje je jesu li te osobe upoznate sa zakonom i je li ih iko educirao kako da postupaju. Zakon propisuje obavezu kontinuiranog stručnog usavršavanja policije, službenika, socijalnih radnika, sudija i tužilaca“, naveo je.

Na pitanje da li policijski službenici dovoljno poznaju zakone, odgovorio je kratko:

„Ne znaju, niti im je neko omogućio kontinuiranu obuku.“

Ističe da takva situacija direktno pogađa žrtve.

„To znači da žrtva neće biti upoznata sa svojim pravima i neće znati kako dalje postupati“, rekao je.

Govoreći o odnosu institucija prema žrtvama, Aničić tvrdi da se prema njima i dalje postupa kao prema bilo kojem drugom oštećenom.

„Žrtva nasilja tretira se isto kao osoba kojoj je nešto ukradeno iz kuće. Nismo došli do nivoa da žrtvu nasilja gledamo senzibilnije“, rekao je.

Dodaje da se često dešava da osoba prijavi nasilje, obavi razgovor i potom bude vraćena kući, dok se osumnjičeni pozove „na razgovor“.

„Njena prijava na kraju nigdje ne postoji“, upozorio je.

Kao poseban problem istakao je situacije u kojima počinitelj tvrdi da i sam ima povrede, nakon čega se slučaj tretira kao da su „obje strane krive“.

„Žrtva se branila, a onda se situacija mijenja u ‘oboje ste krivi’“, naveo je.

Aničić kaže da se u praksi često susreće i s problemom odustajanja žrtava od postupka zbog straha ili ekonomske zavisnosti.

„Policajac ili tužilac imaju obavezu postupati po službenoj dužnosti, ali s druge strane nemaju podršku žrtve koja kasnije na sudu može odbiti svjedočiti“, rekao je.

Govoreći o psihičkom nasilju, upozorio je da se ono i dalje ne shvata dovoljno ozbiljno.

„Možete biti psihički zlostavljani deset godina, ali ako nemate fizičke povrede, to se neće ozbiljno shvatiti kao modrica na licu“, rekao je.

Iako postoje načini dokazivanja psihičkog nasilja – kroz svjedoke, psihološke procjene i druge dokaze – Aničić ističe da se takvi slučajevi rijetko procesuiraju.

„Profesionalci ne bi smjeli razmišljati po principu ‘daj mi nešto vidljivo’, ali to se i dalje dešava“, upozorio je.

Aničić je rekao da ga posebno zabrinjava činjenica da mnogi profesionalci nisu upoznati ni sa novim zakonima.

„Shvatio sam da ljudi vrlo malo znaju. Dešava se da neko ne zna da je zakon donesen prije nekoliko mjeseci, a radi upravo na tim predmetima“, rekao je.

Dodao je da je kroz edukacije koje je održavao za policajce, sudije, tužioce, socijalne i zdravstvene radnike vidio koliko nedostaje kontinuirana obuka.

„To mora biti kontinuirano da bi ljudi znali raditi posao koji obavljaju“, poručio je.

Kada je riječ o vatrenom oružju, Aničić podsjeća da se zakoni razlikuju od kantona do kantona.

„Nošenje pištolja bez dozvole je u Hercegovačko-neretvanskom kantonu krivično djelo, a u Zapadnohercegovačkom prekršaj“, naveo je.

Dodaje da novi nacrt zakona o oružju predviđa strožije odredbe i mogućnost vanredne provjere zdravstvenog stanja osoba koje posjeduju oružje.

„Policija može pozvati osobu na vanredni pregled ako ima saznanja da joj je zdravstveno stanje promijenjeno ili da pokazuje nasilničko ponašanje“, rekao je.

Posebno je naglasio da zakon obavezuje zdravstvene radnike da policiju obavijeste o promjenama zdravstvenog stanja osoba koje imaju oružje.

Govoreći o službenom oružju zaštitara i drugih službenika, Aničić kaže da zakon jasno propisuje da se službeni pištolj mora ostaviti u agenciji nakon završetka smjene.

„Agencija je dužna osigurati spremnik u kojem se oružje ostavlja prije odlaska kući“, rekao je.

Na pitanje da li se to u praksi poštuje, odgovorio je:

„Po mojim saznanjima, to se ne poštuje u cijelosti.“

Govoreći o “zavjetu šutnje” među kolegama koji primijete nasilničko ponašanje, Aničić smatra da nijedan zakon to ne može riješiti bez promjene društvenog mentaliteta.

„Ljudi se uglavnom stavljaju na stranu počinitelja, a ne žrtve. Onaj ko progovori često bude proglašen izdajnikom“, rekao je.

Dodaje da bi se ljudi trebali voditi istinom, a ne lojalnošću kolegama.

„Šutnjom se šteti žrtvi“, poručio je.

Na pitanje ko bi trebao obavijestiti zaštitarsku agenciju ili poslodavca o nasilničkom ponašanju osobe koja nosi oružje, Aničić kaže da bi, nakon presude, policija trebala reagovati.

„Policija dobija presudu i ima evidenciju da je riječ o osobi koja posjeduje oružje. Pretpostavljam da bi bila njihova dužnost da obavijeste agenciju“, rekao je.

Na kraju je poručio da bi se stanje moglo promijeniti vrlo brzo kada bi postojala iskrena politička i institucionalna volja.

„Ako se problem želi suštinski riješiti, može se riješiti za mjesec dana“, rekao je.

Podsjetio je da novi zakon predviđa multisektorski pristup i obavezno informisanje svih institucija – policije, centara za socijalni rad i zdravstva – kada se podigne optužnica u predmetima nasilja.

„Zakon je sada jako lijepo napisao da svi budu uključeni. Problem je što kod nas, kada je puno uključenih, uvijek nastane pitanje čija je nadležnost i ko će šta raditi“, zaključio je Aničić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad