Duraković je naglasio da pravni okvir za to postoji i da je nedvosmislen.
“Ustavni sud BiH u predmetima U-1/11, U-8/19, U-9/19 i U-4/21 pravosnažno je utvrdio da je BiH, kao pravni sljednik SRBiH, titular sveukupne državne imovine, uključujući poljoprivredno zemljište, rijeke, šume i šumsko zemljište. Te presude nisu polazište za pregovor, nego pravna činjenica koju svaki zakon mora ugraditi, a ne zaobići”, naveo je.
Duraković je pojasnio da jedino prihvatljivo rješenje počiva na funkcionalno-teritorijalnom modelu, koji predviđa da država BiH zadržava vlasništvo nad svom imovinom potrebnom za obavljanje ustavnih nadležnosti, kao i nad kategorijama koje je Ustavni sud definirao kao državne, dok entiteti dobivaju pravo upravljanja i korištenja imovine na svom teritoriju koja ne spada u te kategorije.
“Ključna distinkcija je između vlasništva i upravljanja: entiteti mogu upravljati šumama i koristiti ih ekonomski, ali formalni vlasnički naslov slijedi iz prava, a ne iz faktičnog upravljanja. Svako rješenje koje to izjednačava nije kompromis, nego inverzija sudske prakse”, kazao je Duraković.
Posebno je upozorio na procesni rizik koji se rijetko javno imenuje – odluka visokog predstavnika donesena bonskim ovlastima ne podliježe kontroli Ustavnog suda BiH, što je u domaćoj praksi i potvrđeno.
“Ako novi visoki predstavnik, pod pritiskom za brzim zatvaranjem OHR-a, nametne zakon koji šume, rijeke i poljoprivredno zemljište prebacuje entitetima, taj zakon faktički neutralizira sve navedene presude Ustavnog suda bez ikakvog domaćeg pravnog lijeka. Dodatno, svako rješenje koje ne predvidi poništenje svih transakcija provedenih u kršenju zabrane raspolaganja od 2005. do danas retroaktivno legalizira sve što je RS u tom periodu nezakonito upisala i raspolagala kao svojom imovinom”, upozorava Duraković.
