Majka mi je radila u četničkom klubu, otac bio u paravojnim jedinicama kod Arkana – Ratko Mladić nije moj general

Naime, njena majka radila je u četničkom klubu u Brčkom, otac je bio u paravojnim jedinicama kod Arkana, a ona sama kaže da je po svim parametrima imala “spremnu budućnost” da ostane u toj zajednici, prihvati isti narativ i prenese ga svojoj djeci.

Ipak, izabrala je potpuno drugi put.

Govoreći o mladima koji danas skandiraju ime Ratka Mladića, nose njegove transparente ili učestvuju u veličanju ratnih zločinaca, Milanović ne prihvata objašnjenje da oni jednostavno “ne znaju šta čine”.

Milanović je rođena 1994. godine i nema lično sjećanje na rat, ali je, kako opisuje, odrastala upravo unutar narativa koji se danas ponovo snažno vidi u javnom prostoru.

“Ja moram reći da mora da razumije barem dovoljno da bi bio u toj grupi. Jer evo, ja po svim parametrima dolazim ispred grupe mladih koja… Eto, ja sam 1994. rođena, pa nemam neka sjećanja, ali sam odrasla baš kroz ove mitove”, započela je.

Potom je otvoreno govorila o vlastitoj porodici.

“Moja mama je do, ne znam, 2000. i neke radila u četničkom klubu u Brčkom, koji je tada postojao, jer nismo imali zakone koji su ih zabranili. Tako da sam po svim parametrima imala, da kažem, spremnu svoju budućnost da se uklopim u isti taj nacionalni narativ. Ne znam, otac mi je bio u ovim paravojnim jedinicama kod Arkana i ostalo”, ispričala je Milanović.

Da je ostala unutar tog zatvorenog kruga, smatra da bi joj život vjerovatno bio mnogo jednostavniji.

“Ostala bih u svojoj zajednici bez ikakvih problema, bila tu prihvaćena, vrlo jednostavno gajila taj narativ, tako odgajala i svoju djecu i potomke”, navela je.

Prekretnica je, kaže, došla kroz susrete sa ljudima koji nisu pripadali njenom dotadašnjem svijetu i kroz vlastito suočavanje sa činjenicama.

“Ali sam imala sreću da kroz život upoznam drugačije ljude, druge od sebe, pa odem i u Srebrenicu i slično i prođem svoju možda neku kataklizmu u tom svemu, pa da istupim iz toga”, ispričala je.

Upravo zbog vlastitog iskustva smatra da mladi danas imaju mogućnost izbora.

“Tako da mladi imaju obje opcije. Zaista ih imaju. Čak ih imaju sada više nego što sam ih ja možda imala početkom 2000-ih, još dok sam kretala na fakultet i slično, sa društvenim mrežama i sa svim”, istakla je.

Zato joj je teško prihvatiti opravdanje da mladi koji učestvuju u veličanju ratnih zločinaca ne razumiju šta rade.

“Tako da mi je vrlo, vrlo teško zamisliti da se možemo vratiti na tu jednostavnu: ‘Oni ne znaju šta čine.’ Znaju dovoljno i znaju da imaju neki interes da ostanu u jednoj ili drugoj grupi”, poručila je.

Milanović se prisjetila i trenutka kada je još kao tinejdžerka javno napravila otklon od Ratka Mladića.

“Ja sam, ne znam, sa 15, 16, 17 godina u jednom dokumentarnom filmu rekla da Ratko Mladić nije moj zločin, nije moj general, nikad to neće biti, i onda je to bilo kao: ‘Ha?'”, ispričala je.

Za nju to, kako objašnjava, nije bilo samo političko pitanje, nego pitanje lične slobode.

“Ali meni je to bio vrlo jednostavno izbor između slobode i ne biti slobodan. Jer sloboda je ta stvar izbora, da možemo kritički da razmislimo da li želimo da se vežemo za devedesete na taj način ili želimo da ovo što je profesor govorio zaista gajimo empatiju, da nas nije strah drugih ljudi”, navela je.

Milanović slobodu vidi upravo u mogućnosti da čovjek izađe iz identiteta koji ga tjera da druge posmatra kao prijetnju.

“To je jedan oblik slobode. Da nas nema potreba biti strah, ne znam, nekog Bošnjaka iz Janje, u mom slučaju tad, jer sam u Bijeljini studirala, ili Hrvata iz Mostara, ili koga god, nego da ćemo se osloboditi tog zatvorenog identiteta”, objasnila je.

To, naglašava, ne znači odricanje od vlastite etničke, kulturne ili vjerske pripadnosti.

“Da tu svoju kulturu, etničku pripadnost, religiju možemo da slavimo kao jedan vrlo bitan dio svog identiteta, ali da ćemo imati ih još milion i da možemo biti fluidni u tome i da imamo slobodu tog izbora, da bilo gdje na svijetu možemo naći ljude s kojima ćemo se razumjeti, a ne se jedni drugih bojati”, poručila je.

Za nju je cijeli proces počeo jednostavnom odlukom da sama formira svoje mišljenje.

“To je bila jedna možda obična potreba da samo nećeš ti meni reći kako ja treba da razmišljam, nego ću da odem, vidim, pročitam, naučim, pa da sama napravim svoje mišljenje. Zato treba hrabrost, zato treba vlastite osobnosti, ja bih rekla”, dodala je.

Govoreći o tome šta ju je vodilo kroz taj proces, Milanović je izdvojila ideju moralne odgovornosti.

“Mene je uvijek vodila ta ideja te moralne odgovornosti”, navela je.

Iako ona sama rat nije svjesno doživjela, njena porodica jeste.

“Mi te devedesete smo, okej, ja nisam preživjela, ali moji su preživjeli. Izašli su iz njih kao mnogo gori, odnosno izašli su sa velikim traumama. Izašli su bez ikakvog ekonomskog napretka, izašli su sa sjećanjima koja su grozna, kojih se moja mama i dan-danas sjeća iz rata iz Brčkog”, ispričala je.

Zbog toga je njen stav jednostavan:

“To je period koji ne želim da ponovimo.”

Milanović smatra da se društvo ne smije pomiriti sa idejom da se ratni zločini i genocid pretvaraju u dio kolektivnog ponosa ili identiteta.

“Mi svi kao društvo moramo imati moralnu odgovornost da nam se to ne ponovi”, poručila je.

Za nju neponavljanje devedesetih zahtijeva nešto mnogo dublje od formalnih osuda.

“Jedini način neponavljanja počinjenog iz devedesetih je ovaj. Jačanje empatije, kritičkog mišljenja, isto tog shvatanja da jeste, možda ratni zločin i genocid jesu počinjeni u ime moje etničke grupe i ja ne želim da se moja etnička grupa tako kvalificira za narednih 20, 50, 100 godina”, istakla je.

Umjesto odbrane onoga što je počinjeno, smatra da svaki pojedinac može pokušati pokazati da postoji i drugačiji dio zajednice.

“Hajde da radim nešto da pokažem da ima jedan drugi dio etničke grupe koji razmišlja drugačije, koji može bolje”, kazala je.

Jedna od najličnijih poruka odnosila se upravo na njenu porodicu i naslijeđe koje želi ostaviti budućnosti.

“Ja sam to uvijek govorila, ono, ne želim da prezime mog oca, koji je počinio što je počinio, želim da bude nešto bolje u budućnosti, da znači nešto drugačije u 2030. i 2050.”, poručila je Milanović.

Govoreći o scenama koje su posljednjih dana dolazile iz Srbije, Milanović naglašava da ih ne želi predstavljati kao sliku svih građana Srbije.

“Nije, naravno, potpuna slika Srbije, to ne želim da vjerujem. Imamo mnogo i kolega i mladih koji dolaze od tamo, koji mnogo drugačije razmišljaju, ali jeste slika jednog većeg dijela Srbije, a i dijela naše države koji je realan”, navela je.

Suočavanje s tim, smatra, ne može biti izbjegnuto.

“I kao takvog ga moramo sagledati da bismo znali i pokušavali dalje, odnosno znali sa kakvom se mi to zvijeri borimo”, dodala je.

Posebno se osvrnula na nove generacije.

Milanović smatra da nije dovoljno samo optuživati mlade zbog stavova koje usvajaju, nego treba pogledati šta im je društvo ponudilo.

“Imam osjećaj da dosta, dosta znamo stavljati pritiska na mlade, a nismo im dali skoro ništa da bi se mogli sa tim pritiskom nositi”, istakla je.

Problem vidi i u obrazovanju.

“Nismo im dali ni obrazovanje kakvo zaslužuju, pa ni u njemu nikakve historijske činjenice. Mislim, knjige u Srbiji i u Republici Srpskoj umnogome već veličaju ulogu i Vojske Republike Srpske i Jugoslovenske narodne armije, pa samim time vrlo je teško onda očekivati da ćemo imati super zdrave generacije mladih koje kritički razmišljaju bez ikakvog daljeg smjera”, poručila je.

Milanović je govorila i o prenošenju trauma sa generacije na generaciju.

“Vrlo je zanimljiv taj međugeneracijski dijalog koji je vrlo potreban, jer smo također svjedoci sad, posebno kad smo ovih 30 godina i ulazit ćemo dalje, i ovaj prenos transgeneracijske traume na mlade”, navela je.

Takve traume, prema njenim riječima, ne ostaju samo u području političkih i nacionalnih odnosa.

“Definitivno je tu veliki porast nasilja, nasilja u porodici, nasilja među mladima, među mladim bračnim parovima. Broj femicida veoma se, vrlo jako može vezivati za prenos te transgeneracijske traume, odnosno tih trauma, tih emocija, te frustracije, te mržnje koja se onda negdje ispoljava jer smo je negdje mi naslijedili, pa je prenosimo, pa gdje ćemo s njom dalje”, upozorila je.

Na kraju razgovora Milanović je još jednom govorila direktno mladima.

Sistemska rješenja su, kaže, neophodna, ali i svaki pojedinac ima mogućnost da kritički preispita ono što mu je ponuđeno.

“Možda možemo kritički razmisliti, pogledati program, a ne voditi se ideologijom ili nekim džinglom koji nam se svidi”, kazala je.

Mladima je postavila vrlo direktno pitanje:

“Da li zaista želite da vam neko konstantno nameće to da ste ili ste genocidan narod ili ste narod koji poziva na genocid, kao na Zvijezdinim utakmicama, ili želite da budete jedna obična mlada osoba koja će da ima mnogo lijepu perspektivu kako u BiH, tako i u Evropskoj uniji, u Americi i dalje, koja će da živi vrlo slobodno, opušteno, da ima milion drugih još identiteta, radi sa svojim vršnjacima, zaljubi se kako želi, oženi se ili uda kako želi itd.”, poručila je.

Za Milanović je izbor upravo između ta dva puta.

“I to je taj neki izbor između slobode i jedne te ustaljenosti u jednom groznom fašizmu”, zaključila je.

Profesor Adis Maksić smatra da posljednje slike veličanja Ratka Mladića ne znače nužno da se društvo sada vratilo unazad, jer, prema njegovoj ocjeni, ono zapravo nikada nije odmaklo koliko se željelo vjerovati.

“Ja mislim da nismo uopšte tako daleko odmakli koliko mislimo, tako da ne znam da li je riječ o vraćanju. Mislim da je samo došlo do erupcije nečega što je cijelo vrijeme bilo tu”, ocijenio je.

Tatjanin primjer za njega jeste dokaz da pojedinac može izaći iz dominantnog narativa, ali istovremeno upozorava da se ne smije zanemariti koliko je takav put težak.

“Tatjanina priča je jako inspirativna i pokazuje da se stvari mogu da promijene, ali da se ne zavaravamo, to je jako teško i to je vrlo malo Tatjana, nažalost”, naveo je Maksić.

Zbog toga smatra da je neophodno govoriti o sistemu koji iz generacije u generaciju proizvodi slične obrasce.

“Moramo da objasnimo sistemske faktore, zašto čitave te generacije proizvode se sa ovim mentalnim sklopom, zašto je ova tribina koja je tu prepuna ljudi koji drže taj transparent, zašto toliko ljudi mladih, to su ljudi koji nisu doživjeli rat, zašto oni imaju takva osjećanja i imaju takve vrijednosti, na kraju krajeva”, pojasnio je.

Maksić upozorava da činjenice same po sebi često nisu dovoljne da promijene već formiran identitet i emocionalni odnos prema prošlosti.

“Činjenice su tu najmanje bitne. Imamo Haški tribunal koji je većinski u srpskoj javnosti osuđen sam kao antisrpski, ali taj tribunal ima desetine i desetine hiljada dokumenata za svaki od tih slučajeva koji su doveli do osuda. Koliko od tih ljudi koji osuđuju tribunal je pogledalo išta od toga? Činjenice su tu najmanje bitne”, rekao je.

Prema njegovim riječima, razum i emocija nisu odvojeni onoliko koliko ljudi često pretpostavljaju.

“Ono što moderna neuronauka, i to je vrlo bitno za političko ponašanje, pokazuje je da ne postoji nešto što bi se zvalo objektivni razum. Uvijek je razum nekako isprepleten sa emocijom. Uvijek ta emocija traži svoje činjenice koje odgovaraju njoj”, objasnio je.

Zbog toga je, kaže, ključno razumjeti narativ u kojem ljudi odrastaju.

“Taj narativ je bitan, zato što on usadi senzibilitet u te nove generacije i onda oni, kad imaju ispred sebe mnoštvo nekih podataka i dokumenata, naglašavaju one dijelove koji njima odgovaraju, a oni jednostavno pređu preko drugih”, naveo je.

Maksić je podsjetio i na frazu koja je dala naslov njegovoj knjizi – “A šta su oni nama uradili?”

Prema njegovoj ocjeni, upravo ta rečenica često služi kao mehanizam za gašenje empatije prema žrtvama.

“‘Šta su oni nama uradili?’ Pogledajte ove zločine protiv Srba kroz historiju, pogledajte ove njihove zločince koje oni slave itd., itd., sve u cilju te relativizacije i sve u cilju… Ta fraza ‘A šta su oni nama?’ u cilju toga da se osujeti bilo kakva empatija prema stradanju, genocidnom stradanju ljudi u Srebrenici”, objasnio je.

Dodao je da takva matrica nije svojstvena samo Balkanu.

“To se, nažalost, ponavlja, recimo, i u Gazi, u Nagorno-Karabahu, u Ruandi, na Kašmiru. Matrica je jako slična, i ne samo po pitanju stradanja, nego i po pitanju tih nacionalnih mitova. Nacije slave zločince širom svijeta”, poručio je.

Maksić ne polaže preveliku nadu samo u lokalne projekte pomirenja ukoliko se istovremeno ne promijeni politički vrh i širi javni narativ.

“Nažalost, ja ne polažem puno nade u te aktivnosti na lokalnom nivou po pitanju pomirenja i tog grassroots, tih aktivnosti, zato što, vidjeli smo, ovdje su potrošene u zadnjih 30 godina milijarde na te aktivnosti. I šta imamo? Imamo situaciju da pet rečenica jednog političara sa vrha vlasti može da sruši te mostove u vrlo kratkom roku”, upozorio je.

Zbog toga, prema njegovom mišljenju, promjena mora zahvatiti mnogo više od pojedinačnih projekata.

“Treba da se promijeni toliko stvari na toliko nivoa. Od udžbenika do vjerskih zajednica do nekih elemenata folk kulture. A ništa od toga se neće desiti ukoliko imamo političare u poziciji moći, pošto oni imaju te poluge moći. Oni dominiraju medijskim prostorom. Oni imaju tu moć da oblikuju narativ puno više nego bilo kakav pojedinac ili bilo kakva grassroots aktivnost o pomirenju”, zaključio je Maksić.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad