Ime ovog časnog heroja za mnoge građane Sarajeva postalo je sinonim za odgovornost, hrabrost i požrtvovanost u najtežim danima opsade. U kolektivnom sjećanju Sarajeva, Safet Zajko ostao je više od vojnog zapovjednika. Za mnoge predstavlja generaciju ljudi koja je u vrijeme rata preuzela ogromnu odgovornost i platila visoku cijenu.
Njegovo ime danas podsjeća na odbranu grada, ali i na vrijednosti koje su njegovi saborci često isticali: čast, skromnost, međusobnu solidarnost i odanost domovini.
U Multimedijalnoj Sali općine Novi Grad danas je upriličena i svečana akademija posvećena herojima sa Žuči: Safetu Zajki, Safetu Isoviću i Salki Musraspahiću, na kojoj se prisutnima obratio ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Omer Osmanović.
“Kada se danas izgovori ime Safet Zajko, mnogi pomisle na komandanta, heroja. Ja lično, prvo pomislim na teret koji je nosio. Bilo je teško mjesecima nositi odgovornost za tuđe živote, donositi odluke za koje znaš da će nekome sačuvati sina, a nekome ga možda neće vratiti. Postoje ljudi koji su živjeli dugo, a iza sebe ostavili tako malo ili ništa. A onda postoje ljudi kojima je dato malo vremena, ali su ga ispunili toliko snažno da njihovo ime traje duže od njihovog života. Možda je zato njegovo ime ostalo vezano za Sarajevo. Ne zato što je bio bez straha, nego zato što je, kao i mnogi njegovi saborci, smatrao da postoje stvari koje vrijede više od vlastitog života”, istakao je ministar Osmanović.
Dalje je naglasio kako Sarajevo kolektivno pamti heroje poput Safeta Zajke.
“Naš narod pamti ove ljude. Ne pamte uvijek tačne datume i ne pamte sve bitke. Ne pamte svaki čin i odlikovanja. Ali pamte osjećaj da je neko stao između njih i agresora kada je bilo najteže. To je možda najveći spomenik Safetu Zajki: ne park, ne ulica, ne ploča od kamena, nego činjenica da se i nakon toliko godina njegovo ime izgovara mirnije nego mnoga druga, kao ime čovjeka za kojeg se vjeruje da je dao sve što je imao i ništa nije tražio zauzvrat”, poručio je Osmanović.
Safet Zajko rođen je 1. marta. 1959. godine u selu Gaočić, sjeverozapadno od Rudog, od oca Salke i majke Dude. Nakon završene srednje škole, kao metalac po zanimanju, zapošljava se u metaloprerađivačkom preduzeću Zrak iz Vogošća. Završio je školu rezervnih oficira pješadije u Bileći kao jedan od najuspješnijih u svojoj klasi. Do početka agresije, Safet je nastavio raditi na organizovanju i pripremanju oružanog otpora u ovom dijelu Sarajeva. Koordinirao je rad novoformiranih vojnih jedinica u sarajevskoj općini Novi Grad i radio na njihovom uvezivanju.
Sedamnaestog juna 1993. godine, poginuo je na Žuči, na mjestu gdje je branio svoj grad i svoju zemlju. Iza njega nisu ostali samo vojni uspjesi i odlikovanja, već primjer čovjeka koji je odgovornost prema narodu stavio ispred vlastite sigurnosti.
