Zelenac je nefikcijska proza predstavljena u formi dnevnika i bavi se suočavanjem s traumom gubitka oca i bivše djevojke/prijateljice. Ispisana je autorovim prepoznatljivim stilom, ali s velikom razlikom u odnosu na njegov prethodni roman. Ta razlika je u bavljenju ovom, tvrdom stvarnošću, dok je prethodni roman bio transrealističan.
Zelenac je područje rijeke gdje je površina mirna, a voda je duboka, zelena, modra ili negdje između. Zelenac, kao dio rijeke, predstavlja metafizički spas, utjehu i ogledalo drugog svijeta u kojem nema smrti.
Ovakve knjige se pišu jednom u životu, i uvijek se dese autoru kao lična kataklizma. To je ono famozno da „život piše romane“, samo što je ovo proza s nanosima drugih formi. Zelenac je knjiga izgrađena od sjećanja (i snova u kojima pisac vodi razgovore s dragim umrlim) u kojoj je za autora bitno i najbeznačajnije sjećanje i najneznatniji san, jer kad neko umre svaka sitnica iz njegovog/njenog života postaje prijeko potrebna i važna za one koji nastavljaju život. Vjera u sam čin pisanja, u riječi kao magiju i lijek, u prirodu, u ljepotu, ono je što Šehić navodi kao načine za suočavanje s ovakvom traumom gubitka, koja te promijeni za cijeli život.
Ovo je knjiga koju nijedan pisac ne želi napisati, ali, napisana, ona postaje štit od riječi (Knjiga o Uni) koji mogu koristiti i drugi ljudi. Borba za sjećanje, za upotpunjavanje nečije nestale istorije ličnog života ultimativni je cilj Zelenca, bez obzira koliko je to utopijski posao. U današnjem svijetu, pozitivne utopije nam nikad nisu bile potrebnije. Zelenac je baš to sa svom svojom melanholijom, ljepotom, vitalnošću i tugom.
“Dnevnik Zelenac autora Faruka Šehića knjiga je koja se bavi dvostrukim gubitkom. Sa jedne strane to je smrt oca Seje, a potom i smrt bivše djevojke/prijateljice Marianne, koji postaju temeljna preokupacija autorovog pamćenja. Iako se ovdje radi o nefikcionalnoj, dnevničkoj literaturi, Šehić uzima bjelinu stranica svoje knjige kao želju da se prekorači sa druge strane, da se ispuni ona ogromnost zjapeće praznine, jer su iz života iščezle dvije osobe koje su predstavljale svojevrsni temelj i oslonac bivanja. U toj boli potrage za onim što je nepovratno nestalo, nastoje se rekonstruisati sve one male stvari, pokreti, izrazi lica, boja glasa, svjetlost očiju, kako bi se pokušalo prenebjeći da je kraj definitivan, zapečaćen za vječnost. “Zelenac”, stoga, jeste grčevita potraga za bilo kakvim objašnjenjem, onim što će traumu bola bar malo nadomjestiti, osmisliti je i dati joj kakvo takvo uporište. Datiranost zapisa u ovoj knjizi svoj oslonac ima u brojanju dana koliko je prošlo od Sejine i Mariannine smrti, to nije tek taksativno nizanje svakodnevnih zapisa, već meandriranje između sjećanja, snova, predmeta, fotografija i dokumenata, koji u novonastaloj praznini ipak pokazuju da oni jesu postojali, da je od njih ostalo neizbrisivo prisustvo, onaj trag utisnut u sve što autora ove knjige drži na okupu”, Đorđe Krajišnik o knjizi.
“Da bi se napisala ovakva knjiga potrebno je sebe, svoj um i tijelo pomalo prihvatiti kao instrument kroz koji prolaze tuga, euforija, radost, potištenost, besmisao svega i apsolutna smisao svake moguće životne tričarije, procesa. Treba se prepustiti, jer ja tu nisam samo pisac, nego sam prvo čovjek koji treba da prihvati ili ne prihvati traumu gubitka. Naravno da sve to ide s tobom i mijenja se, ne može žalost biti ista prvi dan smrti ili nakon godinu dana. Kao što se i priroda mijenja kalendarski tako se i mi nosimo s onim o čemu se kod nas priča šapatom, o smrti”, Faruk Šehić o dnevniku u intervjuu sa Zejnebom Hajdarević.
Faruk Šehić (1970) je bosanskohercegovački književnik, esejist i kolumnist. Autor je nekoliko zbirki poezije, romana i zbirki priča. Za roman Knjiga o Uni dobio je nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Europske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke dobio je nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014. Njegova djela prevođena su na brojne svjetske jezike, dobitnik je još mnogobrojnih književnih priznanja i aktivno učestvuje u kulturnom životu regiona.
