Na početku teksta, Suljagić je rekao kako je nakon vijesti o smrti ratnog zločinca primio brojne telefonske pozive.
“Jučer sam primio desetine telefonskih poziva. Prijatelji su zvali. Zvali su i preživjeli. Zvali su novinari. Ljudi su željeli znati šta mislim, šta osjećam, šta bih rekao o smrti Ratka Mladića. Istina je, ne znam. I, što je još važnije, ne želim išta reći o gnusnom stvorenju koje je umrlo u pritvorskoj jedinici Ujedinjenih nacija u Scheveningenu. Već sam previše vremena proveo pričajući o Ratku Mladiću. Vidio sam ga u Potočarima 11. jula 1995. Bio sam tamo dok su muškarci i dječaci oko mene bili odvajani od svojih porodica. Čuo sam ga kako govori. Gledao sam njegove vojnike. Poznavao sam ljude koji su odvedeni i ubijeni. Za mene, Mladić nikada nije bio apstrakcija. Nikada nije bio samo ime u presudi, fotografija u historijskoj knjizi ili lik u dokumentarcu. Bio je to čovjek kojeg sam vidio svojim očima. On je također bio čovjek koji je doživio neuspjeh. To je važno”, naveo je Suljagić.
Ističe kako je Mladić želio uništiti svijet i ljude koji su ga nastanjivali.
“Želio je da nas učini da nestanemo s mjesta gdje smo živjeli generacijama. Želio je odrediti ne samo ko će živjeti, a ko umrijeti, već i ko će imati pravo da se vrati, da se sjeća, da govori i da pripada. Nije uspio. Jučer, dok su me novinari tražili da razmislim o njegovoj smrti, ja sam radio nešto mnogo važnije. Bio sam kod kuće sa svojim kćerkama. Pomogao sam im da naprave ‘nakit’ od sitnica. Čitali smo nešto pred spavanje. Uspavao sam ih oboje. To je moj odgovor Ratku Mladiću. Moj život je krenuo dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama kao što sam ja odrastao. Neće odrasti vjerujući da neko drugi ima pravo odlučivati da li negdje pripadaju. Neće odrasti misleći da je za preživljavanje potrebna dozvola ljudi koji bi radije da odu. To je ono što ljudi koji su planirali i izvršili genocid nisu uspjeli shvatiti. Mislili su da određuju budućnost. Nisu bili. Samo su određivali šta mogu uništiti. Budućnost je pripadala onima koji su preživjeli”, poručio je.
Preživljavanje, kako ističe nije samo nastavak disanja.
“To je odbijanje da dozvoliš ljudima koji su pokušali da te unište da definišu uslove tvog života. Zato me mitologija koja okružuje Mladićevu smrt malo zanima. Nije me briga da li je mirno umro. Nije me briga kakve su bile njegove posljednje misli. Nije me briga da li se smatrao herojem, patriotom ili žrtvom. Osuđen je za genocid i druge zločine. Umro je u zatvoru. Muškarci i dječaci koje je poslao u smrt nisu ostarjeli. To je dovoljno. Ali postoji još jedan razlog zašto je njegova smrt važna. To uklanja jedan od posljednjih velikih živih simbola bosanskog rata s političke pozornice. A to stvara iskušenje, za novinare, političare i historičare podjednako,da ga pretvore u historijsku ličnost, sigurno skrivenu u prošlosti. Trebali bismo odoljeti tom iskušenju. Ratko Mladić se nije pojavio niotkuda. On nije bio neobjašnjivo čudovište koje se pojavilo u Bosni i Hercegovini i ponovo nestalo tri decenije kasnije. Bio je vojni instrument političkog projekta. Djelovao je unutar institucija. Komandovao je vojnicima. Imao je političke nadređene. Imao je pristalice. Imao je sistem propagande, logistike i moći iza sebe”, piše Suljagić.
Poručio je i kako genocid nije bio djelo jednog čovjeka.
“I činjenica da je jedan od glavnih počinilaca sada mrtav ne znači da je sve što je povezano s političkim projektom kojem je služio nestalo. Po tome se Bosna i Hercegovina i dalje razlikuje od udobne verzije historije koju bi mnogi ljudi u Evropi preferirali. Rat nije završen čistim moralnim rješenjem. Počinioci su vojno poraženi, ali je politički poredak stvoren ratom u značajnoj mjeri preživio. Teritorija je bila transformisana. Stanovništvo je bilo raseljeno. Mrtvi su bili sahranjeni. A onda je međunarodna zajednica rezultat nazvala mirom. Trideset godina smo živjeli u toj kontradikciji. Zato je pamćenje važno. Ne zato što nas prošlost treba. Jer budućnost to čini.
Svaki put kada se negira genocid, svaki put kada se slavi osuđeni ratni zločinac, svaki put kada se od žrtava traži da budu tihe radi političke stabilnosti, ponovo se testira ista osnovna tvrdnja: da li ljudi koji su preživjeli imaju pravo da definišu šta im se dogodilo.
“Vjerujem da odgovor mora biti da. To je u konačnici svrha Memorijalnog centra Srebrenica. To nije svetište posvećeno žrtvi. To je institucija pamćenja, dokaza i djelovanja. Postoji jer postoje ljudi koji bi radije da Srebrenica postane neugodna historijska fusnota, nego trajna činjenica evropske historije. To ne možemo dozvoliti. Niti smijemo dozvoliti da sljedeća generacija naslijedi naš strah. Moje kćerke zaslužuju nešto drugačije od onoga što sam ja imao. Zaslužuju da odrastu znajući šta se dogodilo, a da ne moraju živjeti u tome. Zaslužuju da znaju imena mrtvih, a da ih ne definišu njihove smrti. Zaslužuju da shvate genocid, a da ne vjeruju da je genocid njihova sudbina. I zaslužuju znati da kada historija na horizontu stavi prijetnju, ne moraju čekati da ih neko drugi spasi. To je možda najvažnija lekcija koju sam naučio preživljavajući Srebrenicu. Međunarodna zajednica nas je iznevjerila. Institucije su nas iznevjerile. Ljudi s moći donosili su odluke o našim životima, dok mi gotovo da nismo imali nikakvu moć nad svojim životima. Nemam namjeru učiti svoju djecu da svijet tako funkcionira. Sljedeći put kada se neko poput Ratka Mladića pojavi na horizontu, prepoznat ćemo ga”, naveo je.
Na kraju, poručio je i koji je dio ove priče najvažniji.
“Prepoznat ćemo jezik. Prepoznat ćemo mašineriju. Prepoznat ćemo trenutak kada dehumanizacija postaje politika. I nećemo čekati dozvolu da branimo sebe, svoja prava, svoje institucije, svoju historiju i svoju budućnost. Ne kroz osvetu. Preko agencije. Kroz organizaciju. Kroz pamćenje. Kroz zakon. Kroz politiku. Kroz tvrdoglavo odbijanje da nestanem. Ratko Mladić je mrtav. Još sam ovdje. Moje kćerke su ovdje. I to je dio njegove priče koji mi je najvažniji”, zaključio je u autorskom tekstu Emir Suljagić.
