Muriz Baraković ubijen je u julu 1995. godine kao 22-godišnjak, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u čak tri masovne grobnice na području Budaka i Zelenog Jadra, što još jednom svjedoči o razmjerama zločina i sistematskom premještanju tijela žrtava genocida kako bi se prikrili tragovi.
“Moj otac je pronađen u tri masovne grobnice na području Budaka i Zelenog Jadra. Od njega smo pronašli glavu, potkoljenicu i ruku”, govori Almir Baraković, čije riječi nose težinu tri decenije čekanja.
Za njega otac nije uspomena koju pamti, već praznina s kojom je odrastao.
“Njega se ne sjećam jer sam imao svega sedam mjeseci kad je ubijen. Zaista mi je teško. Čekala se 31 godina da dođe ovaj dan kada ćemo ga ukopati i kada ćemo znati gdje mu je mezar”, kaže Almir.
Tokom odrastanja nije imao priliku upoznati očev zagrljaj, čuti njegov glas niti s njim podijeliti najvažnije životne trenutke. Umjesto uspomena, ostala su pitanja i bol koju nosi od najranijeg djetinjstva.
“Bilo mi je teško odrastati bez njega, ali se jednostavno moralo. Nemam nijednu njegovu fotografiju. Život je bio težak, odrastao sam kako sam znao i mogao”, kroz emocije priča Almir.
Danas, kada bude spuštao posmrtne ostatke svog oca u kabur u Memorijalnom centru u Potočarima, završit će potraga koja je trajala više od tri decenije.
Ipak, porodici neće biti vraćen čovjek kojeg su izgubili, već tek nekoliko kostiju koje su pronađene u različitim masovnim grobnicama.
Sudbina Muriza Barakovića jedna je od hiljada koje i danas svjedoče o brutalnosti genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine.
Za njegovog sina Almirа današnji dan donosi mir u jednom dijelu srca, jer će konačno znati gdje počiva njegov otac, ali i bol koja neće prestati, jer nijedna godina čekanja ne može nadoknaditi život koji su zajedno trebali imati.
