Danas se taj prostor ubrzano mijenja. Uz Vrbas nastaje novo šetalište, a sa njim i sve veće površine kamena, betona i uređenih obala. Ideja da Banja Luka dobije uređenu riječnu promenadu sama po sebi teško može biti sporna.
Problem nastaje onda kada se pitanje uređenja grada pretvori u pitanje koliko prirodne obale možemo izgubiti da bismo dobili novu urbanu površinu. Upravo na to upozoravaju pojedini građani, ekolozi i ljudi koji godinama prate Vrbas.
Među njima je i Tomas Damjanović, banjalučki fotograf čiji je objektiv godinama bilježio Vrbas, njegove plaže, obale, ljude i život uz rijeku.
Tomas, godinama fotografišete Vrbas. Šta danas vidite kada pogledate rijeku i njeno korito u odnosu na period od prije nekoliko godina?
Vrbas fotografišem i snimam već jako dugo, praktično od kada se ozbiljnije bavim fotografijom, a od 2016. godine, kada sam uzeo prvi dron, imam mogućnost da ga posmatram i iz vazduha.
Upravo zahvaljujući tim snimcima mogu danas napraviti poređenje i vidjeti koliko se rijeka i prostor oko nje promijenio. Zato mi je teško gledati koliko se njegov izgled posljednjih godina promijenio. Prirodne obale sve više zamjenjuju beton i kamen, nestaje drveće, a sa njim i ona slika Vrbasa koju pamtimo.
Kao fotograf i neko ko voli Vrbas, šta vam je najteže gledati kada se izvode radovi na rijeci?
Najviše mi je teško gledati teške mašine u samom koritu rijeke. Kada gledate kako se čupa sedra, pomjera kamenje i mijenja prirodna obala, teško je ostati ravnodušan. Posebno mi je teško gledati sječu drveća uz Vrbas. Godinama sam fotografisao te vrbe i upravo zahvaljujući fotografijama i snimcima mogu pokazati kako je taj prostor izgledao ranije. Vrbas je, između ostalog, dobio ime po vrbama. A danas ih je sve manje. Smatram da nije problem samo u tome što nestaje jedno stablo. Nestaje hladovina, mijenja se mikroprostor uz rijeku, nestaju staništa za brojne vrste i mijenja se vizuelni identitet grada.
Često se govori o šetalištu i uređenju obale kao o napretku. Mislite li da je moguće urediti obalu, a sačuvati prirodni karakter rijeke?
Naravno da jeste. Ne mislim da treba zaustaviti svaki razvoj niti da Banja Luka treba ostati ista kao prije pedeset godina. Ali razvoj ne mora automatski značiti beton. Postoji mnogo gradova koji su pronašli način da urede prostor uz rijeku, a da istovremeno sačuvaju drveće, prirodnu obalu, pristup vodi i životinjski svijet.
Mislim da smo morali tražiti rješenje koje će pomiriti potrebe grada i potrebe rijeke, a ne jednostavno prirodu zamijeniti betonom.
Da li smatrate da je javnost trebalo više uključiti u ovakav projekat?
Da. Kada se radi o prostoru koji je praktično dio identiteta cijelog grada, mislim da građani moraju imati priliku da kažu šta misle.
Vrbas nije privatno dvorište nekog pojedinca. To je rijeka svih nas.
Volio bih da se prije velikih intervencija više razgovaralo sa građanima, ali i sa ljudima iz struke – biolozima, ekolozima, hidrolozima i drugim stručnjacima koji mogu sagledati posljedice takvih zahvata.
Vi ste čovjek koji promjene na Vrbasu može dokumentovati iz vazduha. Koliko je fotografija važna u cijeloj ovoj priči?
Fotografija danas možda ima veću snagu nego što mislimo.
Ljudi često ne primijete promjenu dok je gledaju svakog dana. Kada svaki dan prolazite pored istog mjesta, promjene se dešavaju postepeno i postanu vam normalne.
Ali kada stavite fotografiju od prije deset godina pored fotografije snimljene danas, onda vidite koliko se toga promijenilo. Dron mi je omogućio da napravim svojevrsnu arhivu Vrbasa iz vazduha. Mislim da će ti snimci jednog dana biti važni upravo zato što će pokazivati kako je rijeka izgledala prije ovih velikih intervencija.
Kakav Vrbas želite da ostavimo budućim generacijama?
Volio bih da im ostavimo barem dio onoga što smo mi imali.
Mi smo mogli prići rijeci. Mogli smo se okupati, sjesti ispod vrbe, napraviti roštilj, provesti dan uz vodu. Djeca su mogla odrastati uz rijeku koja je bila dio njihovog života.
Ne bih volio da moje dijete ili neka buduća generacija Vrbas poznaje samo kao lijepo uređenu površinu pored koje se šeta.
Jer rijeka nije samo nešto pored čega se šeta.
Rijeka je život.
Mislite li da je borba već izgubljena?
Ponekad imam takav osjećaj. Kao pojedinac mogu ukazivati i pokazivati šta se dešava, ali ne mogu sam donijeti odluke niti zaustaviti projekte. Ipak, ne mislim da zbog toga treba ćutati. Jer možda borba nije samo u tome da se nešto zaustavi. Nekada je borba i da ostane zapisano šta se desilo.
Da jednog dana, kada neko pogleda fotografiju Vrbasa od prije deset, dvadeset ili trideset godina, može da vidi šta smo imali.
I šta smo izgubili.
Kada biste jednom rečenicom morali opisati šta Vrbas danas znači za vas, šta biste rekli?
Vrbas je dio mog života i dio života ovog grada. I možda mi je upravo zato najteže gledati kako postaje nešto što nikada nije htio biti. Mi smo imali Vrbas. Samo se pitam – šta ćemo ostaviti njima?
Sličan stav ima i Igor Kalaba iz Centra za životnu sredinu, organizacije koja već duže vrijeme traži više informacija i transparentnosti u vezi sa radovima uz Vrbas.
Centar je tražio objavljivanje projektne dokumentacije, uključivanje stručne i šire javnosti te izradu sveobuhvatnog pristupa uređenju priobalja.
Da li se Vrbas danas tretira kao živa rijeka i prirodni ekosistem ili sve više kao građevinski prostor koji treba urediti i betonirati?
Legitimno pitanje, ali zavisi koga pitate. Ne smijemo zaboraviti da nas ima puno koji tako tretiramo Vrbas, trudimo se njemu prilaziti sa poštovanjem i na način koji će ostaviti što manji otisak.
Kako se tretira od strane, usudio bih se reći, biofobijom vođenih nesavjesnih pojedinaca i iste takve administracije, ne samo gradske već i entitetskih, to je već druga priča i odgovor je poprilično i bolno jasan.
Često se govori o “uređenju” Vrbasa. Gdje je granica između uređenja obale i uništavanja prirodnog korita rijeke?
Možda najbolja ilustracija poimanja definicije “uređenja”, odnosno njene nesavršenosti i promjenjivosti, može se vidjeti na sve većem broju primjera iz takozvanih razvijenih država koje “uređene” obale vraćaju u prirodno stanje.
Ako govorimo o kontekstu Banje Luke, bitno je naglasiti da se ovo “uređenje” provodi pod krinkom zaštite od poplava i požara.
Međutim, letimičnim prelaskom kroz idejno rješenje na osnovu kojeg je izveden glavni projekt, vidimo da je hitnost i prioritet dodijeljen nizvodnim dijelovima grada, koji su najviše i bili pogođeni poplavama.
Međutim, kao što vidimo i u medijskim istupima gradske administracije i njenih predstavnika, uključujući gradonačelnika, uništavanje korita i obale se provodi primarno zbog šetališta, “Rive” i drugih sadržaja.
Granica je davno pređena, tvrdi Kalaba, uz ocjenu da je naglasak dat što lakšem, vještačkijem, betoniranijem i konformističkijem transformisanju ovog prostora.
Kako navodi, time građani dobijaju sve manje prirodnih elemenata i njihovih benefita, a sve više vještačkih sadržaja poput kafića, zvučnika i betona, odnosno toplotnih ostrva – upravo onoga od čega ljudi u prirodu bježe kako bi se odmorili.
Šta bi građani Banjaluke mogli izgubiti ukoliko se ovakav odnos prema Vrbasu nastavi?
Mi smo mjesecima prije toga upozoravali upravo na to da dolazi do takve transformacije te nam na kraj pameti nije bilo da je u gradskoj upravi Banjaluke toliko nizak nivo svijesti i shvatanja da oni to smatraju pozitivnim razvojem.
Gubi se sve ono što nam priroda pruža – odmor od buke, prezasićenosti i hiperstimulacijom “sadržajima“, odmor od zagađenja, kako vazdušnog tako i zvučnog, i efekta toplotnog ostrva, priliku da svjedočimo prirodi i spektaklima koji se u njoj odigravaju.
Tu su svakako i takozvane ekosistemske usluge kao što su samoprečišćavanje vode, termoregulacija, zaštita od poplava i drugo. Gubi se i već ozbiljno načet identitet zelenog grada.
Da li mislite da građani dovoljno glasno reaguju na ono što se dešava sa Vrbasom?
Ne dovoljno, svakako, ali upitno je kako tretirati ovo pitanje.
S jedne strane možemo reći da vlast biraju građani i da je na njima da je mijenjaju, kritikuju ili se u realnom vremenu protive negativnim pojavama.
Međutim, mi nemamo dovoljno jaku tradiciju društvenih pokreta, a pri tom imamo hiperinflaciju raznih afera, ilegalnih radnji u sred bijela dana, posebno u oblasti urbanizma, lokalne šerife i siledžije…
Šta očekujete od institucija – da zaustave ovakve intervencije, da promijene pristup ili da konačno saslušaju građane i stručnjake?
Ovo, kao i prethodna pitanja, svako za sebe je dostojno podužeg članka. Od institucija malo šta očekujemo, kao i većina građana, ali zahtijevamo da počnu raditi svoj posao, dosljedno, profesionalno, bez straha i kalkulacija.
Od ilegalnih rudnika uglja, preko krčenja nacionalnih parkova za izgradnju hotela, štetnih koncesija, podivljalog investicijskog urbanizma pa do hiljadu i jedne teme, institucije jednostavno nisu tu na vrijeme ako se ikad i pojave.
Centar za životnu sredinu je zbog uskraćivanja traženih informacija pokrenuo i sudski postupak, a Okružni sud u Banjoj Luci presudio je u korist Centra i naložio Gradskoj upravi da dostavi tražene informacije.
I tu se zapravo otvara najvažnije pitanje. Može li Banja Luka dobiti moderno šetalište, a da pritom sačuva Vrbas? Jer rijeka nije samo njena voda.
Rijeka su i vrbe, hladovina, kamen, pijesak, ptice, ribe, plaže, prirodni rukavci i prostor koji se mijenja zajedno sa vodostajem.
Kada se takav prostor trajno izbetonira ili potpuno oblikuje prema potrebama čovjeka, mijenja se i karakter rijeke.
Zato rasprava o Vrbasu ne bi trebalo da bude pitanje “šetalište ili ništa”.
Pravo pitanje je može li se napraviti šetalište koje će biti u službi rijeke, a ne rijeka u službi šetališta.
Jer Banja Luka može imati svoju rivu, ali bi bilo pogubno da jednog dana shvatimo da smo dobili lijepu šetnicu – a izgubili ono zbog čega je Vrbas uopšte bio poseban.
Grad se može urediti. Beton se može izliti. Ali jednom izgubljena prirodna obala teško se vraća.
