Veliku pažnju na društvenoj mreži X privukle su simulacije fizičara koji objavljuje pod nadimkom A Weird Physicist. On je prikazao kako bi pri radarskom posmatranju u Ka-band opsegu (na frekvenciji od 35 GHz) mogli izgledati američki avioni F-15 i stealth F-117. U narednim simulacijama uporedio je još širi spektar letjelica, uključujući Su-34, Su-25, F-16, helikopter Ka-52, pa čak i dronove Shahed.
Ove vizuelne simulacije ponovo su rasplamsale raspravu o tome bliži li se kraj ere aviona koji se uspješno skrivaju od radarskih sistema.
Međutim, stvarnost je znatno složenija. Prikazani snimci nisu stvarni radarski snimci napravljeni satelitima kompanije SpaceX, već kompjuterski generisani modeli. Također, frekvencija od 35 GHz nije zvanično potvrđena kao parametar koji koriste Starlink sateliti.
Uprkos tome, ideja o korištenju Starlinka za otkrivanje letjelica nije puka internet fantastika. Sateliti prema Zemlji neprekidno šalju radio-signale koji se mogu iskoristiti kao izvor za takozvani pasivni radar. U tom scenariju, prijemnik na zemlji ne mora emitovati vlastiti radarske impulse – čime izbjegava otkrivanje – već prati promjene i poremećaje u već postojećem signalu koji dolazi iz svemira.
Ovim konceptom bave se i naučne studije. Jedna od njih, objavljena u časopisu Telecom, predstavila je koncept pasivnog radara koji koristi emitovanje Starlink satelita kao “signal prilike”. Izvodljivost ove metode naučnici su za sada potvrdili kroz kompjuterske simulacije.
Praktični eksperiment izveli su i kineski istraživači, kako je prenio South China Morning Post. Umjesto stealth lovca, u testu je korišten komercijalni dron DJI Phantom 4 Pro. Satelit Starlink poslužio je kao vanjski izvor signala, dok je prijemnik na zemlji bilježio promjene uzrokovane kretanjem drona (princip pasivnog forward-scatter radara). Eksperiment je potvrdio da se signal Starlinka može iskoristiti za detekciju objekata u zraku.
Ipak, to još uvijek ne znači da je na ovaj način moguće pouzdano pratiti stealth avione poput F-35. Otkrivanje prisustva objekta u zraku nije isto što i određivanje njegove tačne lokacije, neprekidno praćenje ili dobijanje podataka dovoljno preciznih za navođenje oružja.
U igru ulazi vojni projekt Starshield
Cijela priča dobija novu dimenziju kada se u obzir uzme Starshield, vojni derivat Starlinka. Iako se bazira na sličnoj tehnologiji, Starshield je zaseban sistem namijenjen državnim agencijama i sektoru nacionalne sigurnosti. Iz kompanije SpaceX navode da ovi sateliti mogu nositi specijalizovanu senzorizaciju, uključujući opremu za posmatranje Zemlje.
Autor pomenutih simulacija ističe da bi velika konstelacija satelita u niskoj Zemljinoj orbiti, opremljena radarima sa sintetičkim otvorom (SAR) i infracrvenim senzorima, mogla efikasno detektovati i klasifikovati letjelice u zraku.
SpaceX nikada nije zvanično potvrdio da Starshield ima sposobnost uočavanja stealth letjelica, niti su objavljene konkretne specifikacije senzora. Međutim, da Starshield nije samo teorijski projekat, potvrdio je Reuters još 2024. godine. Pozivajući se na pet izvora, Reuters je objavio da SpaceX za američku Nacionalnu izviđačku kancelariju (NRO) gradi mrežu od stotina špijunskih satelita.
Taj ugovor, vrijedan 1,8 milijardi dolara, zaključen je još 2021. godine. Prema navodima izvora, novi sistem bi trebao dramatično poboljšati sposobnost američke vojske i vlade da brzo lociraju potencijalne mete bilo gdje na svijetu, mada detaljne tehničke mogućnosti ovog tajnog projekta ostaju nepoznate.
Ukoliko se tehnologije koje koriste masovne satelitske konstelacije usavrše do faze praktične vojne primjene, to bi moglo stvoriti ozbiljne probleme za vojske širom svijeta koje ulažu ogromna sredstva u stealth tehnologiju.
Danas stealth tehnologiju primarno koriste američki F-22 i F-35, kineski J-20 te ruski Su-57. Posebno je rasprostranjen F-35, kojeg je pored SAD-a nabavilo ili naručilo još 19 zemalja, među kojima su Velika Britanija, Njemačka, Poljska, Izrael, Japan, ali i Češka Republika koja je naručila 24 aparata F-35A.
Važno je napomenuti da stealth avioni nisu doslovno nevidljivi. Njihova konstrukcija i primijenjeni materijali prvenstveno služe da znatno otežaju njihovo pravovremeno otkrivanje i praćenje klasičnim radarima. Ako satelitski signali omoguće nove metode pasivne detekcije, dosadašnja pravila zračne superiornosti mogla bi se značajno promijeniti.
