On nastupa u okviru programa šestog izdanja Festivala u Centru, a ulaz je slobodan. Raduje se nastupu pred publiku, ali osjeća i dozu odgovornosti.
“Uvijek osjećam veliku dozu odgovornosti kada je u pitanju bilo koja vrsta posla, pogotovo ova u kojoj baš i nisam puno. Veoma rijetko sam bio u koncertnim aktivnostima zato što sam autorski i u studiju puno radio. Meni je to uzimalo svo vrijeme, a stvarno sam imao želju da počnem da sviram. Naravno, uvijek imam određenu vrstu, nije to neka trema… Mi smo sigurni u to da će to biti, što se tiče izvođenja, super, nego eto, neka vrsta strepnje. Čovjek nikada ne zna kakva će biti publika, hoće li doći itd. Ja sam dobio nagradu Općine Centar prije nekoliko mjeseci za doprinos kulturi. To je meni stvarno bilo veoma važno. Nisam ja baš neko ko je dobio puno nagrada u životu. Nisu me ni u školi previše hvalili”, kazao je uz osmijeh.
Govoreći o tome kako je došlo do ideje da priredi koncert u Hastahani, naveo je da su mu ljudi koji se bave kulturom u Općini Centar rekli da bi to bilo super.
“Prošle godine je bio Neno Belan. To bi bio fin nastavak. Rekli su: ‘Ti si kantautor sličan njemu, sličnog senzibiliteta’. Ja kažem: ‘Hoću’ i tako smo se dogovorili. Spremam se s orkestrom Dine Mangafića koji sa mnom svira. Bit će 10 muzičara. Gledao sam da bude što bogatiji zvuk. Nadam se da će publika biti zadovoljna, da će pjevati s nama. Na zadnjem koncertu u BKC-u je publika, moram priznati, pjevala više nego ja. Nadam se da će i ovaj put biti tako”, rekao je.
“Postigli smo uspjeh koji nismo mogli ni sanjati”
Na koncertu će ga pratiti mladi muzičari. Na pitanje koliko je upravo to bitno – pružiti priliku mlađima od sebe i ne biti sebičan, odgovorio je:
“Mislim da je to prevažno. Fasciniran sam novim generacijama, kako su ozbiljni i studiozni u svom radu, kako im ništa nije lijeno. Naravno, ne govorim o tome da su talentovani i sve skupa, ali su u isto vrijeme neizmjerno vrijedni. Ništa im nije kao: ‘Joj, ne znam hoću li stići’. U mojoj generaciji je bilo svakakvih nas. Mi smo malo i zabušavali, bili razmaženi. Živjeli smo u drugačijoj zemlji. Danas je malo okrutna situacija u cijelom svijetu. To je kapitalizam liberalni koji se raširio po cijeloj planeti. Kažnjava se svaki kiks. Nije to kao prije u socijalizmu. Tako da ih razumijem, a i ponuda je ogromna”.
Osvrćući se na veliki uspjeh mjuzikla “Sarajevo moje drago” u Narodnom pozorištu Sarajevu, naglašava da mu je drago što je upoznao sve te mlade glumce i muzičare, koji su poprilično zastupljeni i u Sarajevskoj filharmoniji.
“Meni je bilo veliko zadovoljstvo i pogotovo mi je drago što smo mi postigli uspjeh koji nismo mogli ni sanjati. Napravili smo 12 predstava nakon premijere, što je za tu stvar neviđeno dosad u Narodnom pozorištu, a mogli smo možda napraviti i 50 da smo imali orkestar na raspolaganju. Međutim, orkestar je morao raditi i balet, operete i sve ostalo. Nije se moglo samo nama posvetiti. Da imamo nekakvo muzičko pozorište, bilo bi vjerovatno tri puta toliko. Kad se puste karte, one su odmah rasprodane”, naveo je.
Nedavno su priveli kraju sedmomjesečni rad na ploči “Sarajevo moje drago” koja sadrži sve kompozicije iz spomenutog mjuzikla koji je napisao Zlatan Fazlić Fazla, a režirao Dino Mustafić. Fazla je imao želju koju je bilo duplo teže realizovati – želio je da obje postave učestvuju u snimanju, što je i ostvario.
“Pošto su oni podjednako nastupali, a ne samo kad je neko bolestan ili nešto slično, bio sam uporan da nađemo sponzore i saradnike da napravimo dupli album. Svi su unutra, svi koji su bili u mjuziklu i u jednoj i u drugoj verziji. Ne mogu vam reći koliko sam sretan time kako se sve završilo. Sad u autu sam slušao, ježio se, ja koji sam to praktično i napisao i pogledao svaku predstavu. Siguran sam da će se publici dopasti. Naravno, sve je bilo pod dirigentskom palicom Ranka Rihtmana. Snimalo se u veoma mnogo studijskih prostora – od Ljubljane pa sve do Sarajeva. Ovdje smo radili u velikom studiju državne televizije i u nekim privatnim studijima. Tu je Dado Mušanović koji je muzički producent, Lejla Jusić koja je inače bila muzička rediteljica i ovdje supervizor na ovoj ploči, naravno ja i još gomila saradnika. Svi su fantastično otpjevali, odsvirali i sve je genijalno ispalo”, kazao je.
S obzirom na to da “Sarajevo moje drago” sadrži 20 kompozicija, zanimalo nas je koliko je to sve bilo izazovno “prenijeti” na ploču.
“S obzirom da se iz raznoraznih razloga nije moglo tu snimiti ovdje, moralo se snimiti u Ljubljani, s njihovim muzičarima iz filharmonije. To je radio Ranko Rihtman s Dadom Mušanovićem. Sve je odsvirano uživo kao na predstavama. Tu su partiture, uzimaju se najbolji takeovi. Onda sam ja preuzeo bend i backove koji su bili u sklopu tog orkestra i snimio ih ovdje uživo, također u BHRT-u. Onda smo sve soliste, a njih je 40, snimili u privatnom studiju kod Dade Mušanovića”, ispričao je.
“Moj motiv za rad nikada nije splasnuo”
Ovo je bio dug proces, dok su se snimili svi vokali, backovi, dok se sve poredalo. Mix na kojem je radio bio je zahtjevan.
“Samo muzičara ima pedesetak, a onda backovi i hor koji je bio isto tako zahtjevan za snimiti. To je sada puni utisak kao da ste na predstavi, a slušate muziku kod kuće. Već imamo jako puno publike. Sad ide druga sezona. Već su najavljena neka gostovanja. Sada ćemo imati matrice, tako da možemo gostovati u manjim mjestima, slično kao što se na Broadwayu radi. Neke stvari se ostavljaju uživo snimljene, a trubači i duvači se snime da se može otići u Zenicu, Tuzlu itd.”, pojasnio je.
Uprkos hiperprodukciji i popularnosti muzičkih streaming servisa, mnogi ljudi, a naročito mladi, počinju slušati ploče. Ova pojava rasprostranjena je u svijetu, ali i u Bosni i Hercegovini. Zlatan Fazlić Fazla nada se da će ploče zaživjeti onako kako ih pamti još otkad je on snimio prvu ploču 1982. godine.
“Napravit ćemo ploču u saradnji sa Sarajevo Diskom, čija će proizvodnja vjerovatno biti u Beču ili Pragu. Sada krećemo u to. Nama je najgore bilo kako ćemo digitalni dio, moramo nešto dati ljudima. CD se više nigdje ne proizvodi, niko ga nema. Imali smo problem u tom tehnološkom raskoraku koji se vrlo brzo mijenja i onda smo se odlučili za USB stickove koji će biti brendirani, tako da možemo dati i medijima da imaju nešto u ruci, a ne da ih zovnemo na promociju i kažemo: ‘Idite na mreže pa skinite’. Vidjeli smo kako to rade u svijetu veliki bendovi. Oni uglavnom otprintaju na sticku”, ispričao je.
Poručio je da ništa od ovoga ne bi bilo izvodivo bez partnera koji su im omogućili snimanje.
“Taj sedmomjesečni rad košta strašno puno jer je strašno puno aktera. Da ih spomenemo, to su MY TV, Visit Sarajevo, Sparkasse Bank i Lutrija BiH. To su naši partneri koji su nas prepoznali i rekli: ‘Mi ćemo to podržati’. Povjerovati u nešto što smo mi morali rukama i nogama objašnjavati, to je uvijek problematično. Zato im se zahvaljujem od srca. Napravili su veliki posao”, rekao je.
Planiraju odmah krenuti s procesom izrade ploče, što nije nimalo jednostavan, a ni brz zadatak.
“Sada je pitanje koliko se čeka. Nekada u Jugoslaviji je to bilo u Zagrebu. Jugoton je imao štampariju za ploče i Diskos iz Aleksandrovca. Međutim, kada je ploča nestala, oni su to sve bacili u staro gvožđe. Ovi pametniji ljudi koji su u Beču i Pragu i ostatku Evrope su to sklonili da vide šta će se desiti. Sada je tamo velika gužva. Kažu mi raja iz Letu štuka da su čekali da se naštampa Adele. To je milion komada, a to je drugi proces. Nije to digitala pa da idu brzo. Uglavnom, odmah ćemo krenuti na to. Publici ćemo to poklanjati, naravno. Mi nemamo mogućnost da prodajemo. Ni Rolling Stonesi više ne mogu prodati ploče. Odštampat ćemo tiraž i pokloniti medijima, prijateljima, fanovima”, kazao je.
Smatra da pripada generacija koja je imala nesreću da se rodi u periodu u kojem su se promijenili brojni formati – od ploče, kasete, CD-a do interneta i platformi.
“Ne znam gdje se moja djela nalaze. Ne može to niko ni pratiti. Bilo bi super da smo se rodili kao Ivo Robić. Rodio se, snimio prvu ploču i otišao u penziju s prvom pločom. Nije bilo pirata, ničega. Svaki dinar koji se zaradio je naplatio. Mi smo odmah upali u presnimavanje kaseta, CD-ova… Međutim, moj motiv za rad nije nikad splasnuo. Ja sam neko ko stvarno radi stalno. Kada imam potrebu da radim, ja radim, ne računajući šta će s tim biti. Ja sam ovaj mjuzikl napisao ne računajući šta ću s tim. Nisam mogao pretpostaviti da će se uopće realizirati, a kamoli da će postići uspjeh. Samo čovjek mora biti sretan i zahvalan. Uvijek mladim ljudima kažem: ‘Radite. Nikad ne znate kada će to doći na naplatu'”, poručio je.
“Nema većeg komplimenta nego da neko pomisli da je to pjevač sam napisao sebi”
Dodao je da je on cijeli život slobodnjak. Na to se odlučio još kad je bio mladić, da se ujutru probudi, ode na ulicu i kaže: “Kako ću zaraditi za današnji dan?”.
“To nije lak život. Ne preporučujem nikome, ali ja sam nekako izdržao. Ja stalno radim, radim, radim i uvijek se nekako pokaže da to što sam uradio prije tri godine odjednom dođe na naplatu i realizaciju. Jeste to malo frustrirajuće za one koji nemaju živaca, snage. Može se umoriti i reći: ‘Ne mogu, to utječe na moju psihu’. Sve zavisi od karaktera”, naveo je.
Zadovoljan je poslom kantautora i mladim ljudima koji su dio mjuzikla “Sarajevo moje drago” je “predao” kompozicije koje je napisao.
“Ja kažem glumcima koji su to pjevali: ‘To su sada vaše pjesme. Bezveze je da ih ja pjevam. Dovoljno je da sam ih napisao. Vi ste zvijezde i vi trebate biti naprijed’. Uvijek tako se to mora računati. Uvijek pjevač treba da bude zvijezda, a ne autor. Meni se cijeli život dešava da mi kažu: ‘A, ti si napisao onu Čolinu, Keminu ili bilo čiju pjesmu’. Ja kažem: ‘Jesam’. – ‘Pa kako to, što to ne kažeš?’. Šta ću govoriti, nema razloga. Nema većeg komplimenta nego da neko pomisli da je to pjevač sam napisao sebi. Ja sam izabrao da sam prije svega autor, da budem malo u offu, meni to i odgovara. Nisam nikada volio da sam previše naprijed”, ispričao je.
Kada je riječ o koncertu u Hastahani, između ostalog će se prisjetiti velikana, među kojima su Kemal Monteno, Mirza Delibašić, Davorin Popović i Đorđe Balašević.
“Volim se sjećati onih koji se ljudi baš i nemaju vremena sjetiti, a pokušavam da svojim gestama i mlađim ljudima stavim do znanja da je lijepo da se sjetimo nekoga ko je utjecao na naše živote svojim radom i djelovanjem. Kao ovi stari narodi koji kažu: Dok ih se sjećamo, oni žive. Uvijek se sjetim tih naših na koje smo se mi naslonili”, naglasio je.
Pjesme Zlatana Fazlića Fazle pronašle su put do starijih, ali i mlađih generacija, što smatra zanimljivim.
“Imao sam priliku da vidim jednu gospođu koja je došla sa svojom kćerkom, a kćerka ima svoju kćerku koja ima, recimo, 18 godina. Njih tri su mi prišle i rekle: ‘Možemo li se slikati?’. Meni je to bilo neizmjerno. To neću nikad zaboraviti. Bio sam iznenađen koliko ima mladih ljudi. Međutim, to je, kao i uvijek, iz kuće. Ako malo zrelija publika koja mene voli i prati, onda se neminovno njihovi sinovi ili kćerke upoznaju s tim i kažu: ‘Idem i ja s tobom na koncert’. Uvijek je to zadovoljstvo. Vidim da oni znaju tekstove pjesama. Imao sam sreću da sam iz nekog razloga pravio takve pjesme za takve pjevače koje su one vrlo brzo postale evergreen. Dugo se vrte. Imate hitove koji su strašni hitovi godinu-dvije i ljudi ih zaborave. Postoje pjesme koje se teško probijaju, ali zato dugo traju. Drago mi je da ima dosta pjesama koje pjevaju mala raja – ‘Stari’ pa pjevaju ‘Da ti roknu samo dvije’, a nisu se ni rodili tada”, rekao je Zlatan Fazlić Fazla na kraju razgovora za Klix.ba.
