Posljednja slika koju nosi u očima je njena jedina sestra Dragana, stotinjak metara iza nje, na koljenima i s koferom u ruci, usred vatrenog pakla koji je te noći progutao omiško područje.
Kako je rekla za Slobodnu Dalmaciju, nalazi se u porodičnom domu s povredama poput opečenih tabana, rane na glavi, povrijeđene ruke i bolova zbog kojih se teško oslanja na noge.
Dragana je rođena 1992. godine, a Nikolina šest godina kasnije. Posao u Vili Charlotte na Balića Ratu pokraj Omiša joj je, igrom sudbine, prije tri godine pronašla upravo Dragana.
Kako je ispričala, Dragana je 15 godina radila u jednoj firmi u Bosni i Hercegovini, ali je dala otkaz jer se nije osjećala dovoljno cijenjenom. U isto vrijeme, njen suprug je ostao bez posla te je predložila sestri da pođe s njom na sezonski posao.
Nikolina je radila na recepciji, a Dragana kao sobarica.
Požar im se na početku činio dosta udaljen dok nije nestalo struje te su svi počeli u mraku pakovati stvari. Sačekale su da iz vile u kojoj rade izađe i posljednji gost. Već su se gušile od dima, a vjetar je donosio pepeo i užarene komadiće. Uprkos tome, vratile su se po kofere.
Zašto su to učinile, Nikolina ni danas ne može objasniti.
“Ne znam zašto smo se vratile po kofere. Već smo se gušile. Ipak smo ih uspjele staviti u Caddy. Upalila sam automobil i klimu i krenule smo iste sekunde”, ispričala je Nikolina.
Vila se nalazila uz samu obalu. More je bilo ispod njih, naizgled blizu. Da su se spustile prema njemu, možda bi se sve završilo drukčije. Ali, Nikolina nije poznavala teren, buru ni način na koji se požar u takvim uvjetima može širiti. Dolazila je iz drugoga kraja, a kada je vidjela da svi automobili idu prema Magistrali i Omišu, slijedila je isti put.
“U takvoj situaciji ideš onamo kamo idu svi. Misliš da je to ispravno. Nisam poznavala buru, more ni teren. Nisam imala vremena razmišljati. Sekunde su nas dijelile od svega”, rekla je ona.
Sada zna da je spas možda bio u moru. Te noći nije mogla znati je li put prema njemu već presječen plamenom, može li se uopće sići niti što ih čeka na obali. Zato svoju priču ne želi pretvoriti u optužbu. Ne krivi ljude koji su se u panici gurali automobilima, mjesto koje je voljela ni državu u kojoj je radila.
“Zapalile smo se iste sekunde”
Krenule su uzbrdicom koja je vilu povezivala s Magistralom. Ispred njih bila su još dva automobila. Kada su došle do vrha, uključile su se na cestu iza njih. Obje saobraćajne trake u tom su trenutku vodile prema Omišu. Ljudi su u panici koristili i lijevu, suprotnu traku, pokušavajući što prije pobjeći pred vatrom. Nikolina se također uključila u lijevu traku i nastavila prema Omišu. Nisu prošle ni desetak metara.
Toplina je u automobilu odjednom postala nepodnošljiva. Vatra je zahvatila Caddy gotovo istog trenutka kada su se uključile na Magistralu.
“Mislim da smo se zapalile iste sekunde. U automobilu je bila golema vrućina. Vrištale smo, a ja sam telefonom bila povezana sa svojim menadžerom. On je mogao čuti naše krike i cijelu našu borbu za život”, prisjetila se Nikolina koja je nastavila voziti zapaljen automobil.
Pokušavala je pronaći mjesto na kojem bi ga mogla zaustaviti i izvući sestru i kolegicu. Motor se zbog topline ugasio. Uspjela ga je ponovno pokrenuti i prijeći još desetak ili dvadesetak metara, do proširenja uz cestu. Tada se ugasio posljednji put. Plastika se počela topiti, a vatra se širila vozilom.
“Rekla sam im: ‘Mi ćemo poginuti. Izlazite van!’. Znala sam da će automobil eksplodirati ako ostanemo u njemu”, dodala je.
Izišle su iz Caddyja. U tom trenutku Dragana je još bila uz svoju sestru. Ono što se dogodilo tokom sljedećih nekoliko sekundi Nikolina i danas pokušava posložiti. Ne zna je li njihova kolegica uspjela izići iz vozila, je li pala pokraj njega niti je li se Dragana pokušala vratiti kako bi joj pomogla.
Zna samo da je krenula prema moru, uvjerena da sestra trči za njom. Nakon nekoliko metara ugledala je vatru i ispod ceste. Gorjela je padina prema moru i nije vidjela put kojim bi se mogla spustiti. Morala je nastaviti bježati pred plamenom koji joj je bio za petama. Kada se još jednom osvrnula, Dragane više nije bilo. Na mjestu na kojem ju je samo nekoliko trenutaka prije vidjela ostala je tek vatra. Ponovno je potrčala.
“Kosa mi se zapalila. Trčala sam bosa, a automobili oko mene su gorjeli i eksplodirali. Plamen me pratio. Ne mogu vam opisati kako izgleda kada trčite, a vatra ide za vama”, dodaje.
Ponovno se okrenula i ugledala sestru. Dragana je stajala stotinjak metara iza nje, s koferom u ruci, i gledala prema njoj. Plamen je sukljao između njih, u tim sekundama dvije su se sestre posljednji put vidjele.
“Vikala sam joj da trči, da bježi. Vidjela sam je kako kleči, stoji i gleda me. Naišao je plamen i više je nisam vidjela. Samo je nestala”, ispričala je Nikolina koja je pokušala krenuti prema njoj, ali nije mogla proći.
Automobili su eksplodirali, vatra je zatvarala cestu, a svaki korak prema Dragani značio bi sigurnu smrt. Do danas je proganja kofer u sestrinoj ruci. Pita se je li joj oduzeo nekoliko presudnih sekundi. Pita se zašto ga nije ispustila, zašto nije potrčala i bi li ishod bio drukčiji da se nisu vratile po stvari.
“Znam da se nisam mogla vratiti. Da sam krenula kroz taj plamen, poginula bih. Ali stalno mi se vraća ta slika. Ona stoji s koferom, gleda me i onda je više nema”, tužno se prisjeća ona.
Spasila je žena iz automobila
Trčala je pored automobila kada su joj se otvorila jedna vrata, a u njemu u bile Natalija iz Stanića i njena kćerka koje su je povukle unutra.
Konačno su se vrata jednog automobila otvorila. U njemu su bile Natalija iz Stanića, njezina kći Kristina i pas. Otvorile su joj vrata i povukle je unutra.
“Molila sam ih da stanu. Govorila sam: ‘Ostala mi je sestra!’ Natalija mi je rekla: ‘Hoćeš li i ti poginuti?’. Samo me ugurala u automobil i odvezla. Ta mi je žena spasila život. Bog ju je poslao na to mjesto”, rekla je Nikolina.
Natalija i Kristina uspjele su automobilom doći do velikog parkirališta kod lunaparka na Priku. Dalje se nije moglo te su dalje krenule pješke.
Kristina je Nikolini dala papuče. Tek tada je pogledala stopala i shvatila da su joj tabani opečeni od užarene ceste. Imala je ranu na glavi, povredu ruke i bolove u tijelu, ali ih zbog šoka gotovo nije osjećala.
“Nisam ni znala da sam povrijeđena. Hodala sam normalno. Bilo mi je važno samo pronaći Draganu. Mislila sam: neka je izgorjela i 90 posto, samo neka je živa, samo da znam gdje je”, navela je.
U autobusima su stigli u Split, a ona je čekala posljednji kojim je mogla otići gdje je ispričala policajcu šta se dogodilo. Razgovarala je s brojnim ljudima za koje je mislila da joj mogu pomoći pronaći sestru. Jedna od pronađenih i teško povrijeđenih žena je bila njihova kolegica koja je bila s njima, što je Nikolini probudilo nadu.
DNK analiza još nije stigla
U subotu je dobila vijest da je na području požarišta pronađeno beživotno tijelo. Još uvijek čekaju rezultat idenfikacije, a njihova majka je dala uzorak za DNK analizu.
“Nitko nam još nije osobno potvrdio da je to ona. Ali ja znam. Na tom mjestu nema tko drugi biti. Sve mi je jasno”, rekla je ona.
Nakon što je pronađeno tijelo, Nikolina se vratila u vilu pokupiti ostatak stvari. Tada je stigla ekipa Hitne pomoći te pomogla njezinoj majci, koja je bila u stanju potpunog sloma.
Danima nije spavala. Tek nakon povratka u porodični dom otišla je na dodatna previjanja. Tetka, koja je zdravstvena radnica, sada joj pomaže čistiti i previjati opekline. Iako ih naziva lakšim povredama, Nikolina se teško oslanja na noge.
Ipak, o fizičkoj boli gotovo da ne govori.
“Meni to nije bilo važno jer sam živa. Moje će rane zarasti. Ali ovo drugo… Ne znam kako će ovo ikada proći. Da barem nisam sve vidjela. Da nisam bila u tom paklu i gledala smrt u oči. Ne znam što me spasilo. Spasila me ta žena. Nju je Bog poslao na to mjesto. Sada sam došla do toga da više nemam ni suza. Plačem, ali suza više nema”, izjavila je Nikolina.
Kako je ispričala, niko u porodici ne spava.
Njihov se otac prije nekoliko godina borio s karcinomom i pobijedio tešku bolest. Obitelj koja je tada prošla kroz strah sada se suočava s gubitkom za koji se nije mogla pripremiti. Majka u snu doziva Draganu, traži da je spase i dovedu kući. Ponekad budi Nikolinu i govori joj da mora krenuti na posao, kao da će se dvije sestre svakoga trenutka ponovno spremiti za radni dan.
“To su traume. Nas smo dvije bile jedine sestre. Sada smo ostali mama, tata i ja….”, izjavila je Nikolina.
