Zašto neke žene druge žene doživljavaju kao konkurenciju, dok ih druge vide kao prostor za podršku, razmjenu iskustava i zajednički rast? Kako izaći iz začaranog kruga poređenja i umanjivanja te izgraditi odnose u kojima uspjeh jedne žene ne predstavlja prijetnju drugoj? O tome su u Novom danu govorile psihologinja Belma Hajdarević i Irena Milićević, koja radi na umrežavanju žena kroz WomanCom klub.
Hajdarević kaže da je kroz vlastito profesionalno iskustvo uglavnom nailazila na žene koje su joj pružale podršku i otvarale nova vrata.
“Posebno mi mlađi, kada uđemo u karijerni svijet i krenemo ostvarivati neke stvari, često naiđemo na zid. Ja sam imala priliku da me većina žena s kojima sam radila ili dolazila u kontakt podržava, gura naprijed i otvara neka nova vrata”, kazala je.
Negativna iskustva, međutim, postoje.
Problem nastaje kada zdrava konkurencija preraste u potrebu da se sačuva vlastita pozicija tako što će se umanjiti vrijednost druge žene.
“Poređenja nosimo još iz djetinjstva”
Hajdarević objašnjava da takvo ponašanje često dolazi iz nesigurnosti.
“Često idemo na poređenje i komentarisanje, od fizičkog izgleda do toga je li neka žena dobra majka ili nije. Imamo žene koje se onda pitaju: jesam li dovoljno dobra sa svim onim što mogu, što imam i što jesam?”
Dodatni pritisak stvaraju društvene mreže, na kojima se svakodnevni život često predstavlja kao savršen.
Kada se na postojeću nesigurnost nadoveže negativan komentar druge žene, posljedice mogu pogoditi samopouzdanje i način na koji žena vidi samu sebe.
Hajdarević naglašava da podrška nije nešto s čim se žene jednostavno rađaju.
“Podrška je nešto što se uči i trebamo naučiti sebe samopodršci. Žene nisu predodređene da budu rivalke ili jedna protiv druge. Generacijama smo odrastale uz poruke da je neka djevojčica ljepša, mršavija ili bolja. Ta poređenja onda nosimo cijeli život.”
Zato, kaže, djecu treba učiti da vlastitu vrijednost ne određuju poređenjem s drugima.
“Ja sam se popela, evo ti ruka”
Irena Milićević smatra da se odnos među ženama postepeno mijenja, posebno s većim brojem žena na rukovodećim pozicijama.
Ideja umrežavanja, kaže, trebala bi biti jednostavna: ako je jedna žena već prošla određenim putem, može pomoći drugoj da taj put bude lakši.
“Ja sam se popela i otvorila vrata, evo i tebi ruka. Skraćujem ti put da se i ti popneš do vrha”, poručila je.
WomanCom klub, kako je objasnila, nastao je i iz njenog vlastitog profesionalnog iskustva.
Tokom korporativne karijere uglavnom je bila okružena muškarcima i u jednom trenutku shvatila da želi upoznati više žena od kojih može učiti, ali i stvoriti prostor u kojem one mogu pomagati jedna drugoj.
“Želim da znam žene, želim da učim od tih žena. Mi jedna drugu znamo. Znamo gdje ćemo povrijediti jedna drugu najbolje, ali isto tako znamo gdje ćemo uhvatiti za ruku i dati podršku da stvarno bude vjetar u leđa”, kazala je Milićević.
Tri riječi koje žene trebaju češće koristiti
Govoreći o samopouzdanju i postavljanju granica, Milićević izdvojila je tri riječi: ne, bravo i hvala.
“Mi žene trebamo naučiti jedna drugoj reći bravo”, kazala je.
Ističe i da žene često ne znaju prihvatiti kompliment.
Umjesto jednostavnog “hvala”, slijedi objašnjenje da je odjeća kupljena na sniženju, da je nešto poklon ili pokušaj da se kompliment odmah umanji.
Za Milićević je važna i sposobnost da se kaže “ne” okruženju ili situaciji koja osobi ne odgovara, bez osjećaja krivice.
Kako razlikovati kritiku od umanjivanja?
Jedno od pitanja bilo je i kako razlikovati dobronamjernu kritiku od prikrivenog pokušaja da se neko ponizi.
“Prava kritika ne umanjuje drugu ženu. Ona ukazuje na grešku, ali ne na način kojim ćemo smanjiti njenu vrijednost kako bismo podigli svoju”, objasnila je Hajdarević.
Milićević je navela i praktičan primjer: dobronamjernu sugestiju radije poslati privatno nego nekoga javno izložiti.
Hajdarević se složila da je upravo to jedna od ključnih razlika.
“Kritika je puno djelotvornija kada se daje privatno, a pohvala pred svima”, kazala je.
Potom je sažela i možda najvažniju poruku razgovora:
“Žena koja je svjesna svoje vrijednosti neće vrijednost druge žene shvatiti kao prijetnju.”
Takva žena, dodala je, može postaviti granicu i reći “ne”, ali i bez straha drugoj ženi reći “bravo”, jer zna da tuđi kvalitet ne umanjuje njen vlastiti.
Podrška nije samo lijepa riječ
Sagovornice su istakle da ženska podrška ne bi trebala ostati samo na komplimentima i lijepim riječima.
Ona može značiti preporučiti nekoga za posao, povezati ga s klijentom, otvoriti mu vrata nove saradnje ili prenijeti znanje koje će mu skratiti profesionalni put.
“Podrška uvijek mora imati i tu dozu: krenula si sa svojom agencijom, dolaziš, umrežavaš se i evo preporuka”, kazala je Milićević.
Dodala je kako je vrijeme u kojem jedna osoba pokušava biti stručnjak za sve prošlo.
“Mislim da je prošlo vrijeme ‘ja mogu sve, ja hoću sve’. Taj multitasking nije zdrav.”
“Ne moramo i ne trebamo sve same”
Posebna poruka upućena je ženama koje ponosno kažu da su sve postigle same i da im ničija pomoć nije potrebna.
Hajdarević kaže da takvo uvjerenje može imati visoku cijenu.
“Ne moraju i ne trebaju”, poručila je.
Konstantan pritisak da se sve mora postići samostalno, upozorava, može dovesti do hroničnog stresa, a zatim i do burnouta.
“Kad sami sebi stavimo pritisak ‘ja moram sve sama’, kada stalno moramo držati tu visoku liniju, javlja se hronični stres, a on nije dobar ni za mentalno ni za fizičko zdravlje.”
Važno je, kaže, naučiti stati i reći: “Ja danas ne moram.”
I to bez grižnje savjesti.
Poruka razgovora iz Novog dana zato nije da žene moraju biti bezuslovno saglasne jedna s drugom niti da među njima ne smije postojati konkurencija. Zdrava konkurencija može biti pokretač razvoja.
Granica se prelazi onda kada vlastitu vrijednost pokušavamo izgraditi umanjujući tuđu.
A podrška, kako su sagovornice zaključile, nije samo reći drugoj ženi da je dobra. Nekada znači dati joj preporuku, otvoriti vrata, reći joj istinu nasamo ili jednostavno pružiti ruku tamo gdje je nama nekada nedostajala.
Pratite nas na društvenim mrežama
