Osoba koja ponovljeno prati ili uhodi drugu osobu, direktno, preko posrednika ili putem tehnologije s njom uspostavlja neželjeni kontakt i time izaziva strah za njenu sigurnost, kaznit će se zatvorom do jedne godine, a ukoliko je djelo učinjeno iz mržnje ili prema djetetu, trudnici, ranjivoj osobi ili članu porodice, kaznit će se sa do tri godine zatvora.
Značajno je da u slučaju uhođenja, sam zakon odmah podiže maksimalnu kaznu sa jedne na tri godine ukoliko je ispunjen bilo koji od gore navedenih uslova.
Ovo predstavlja ogroman pravni iskorak i usklađivanje s Istanbulskom konvencijom, ali i otvara duboka društvena pitanja o stvarnim posljedicama ove vrste zlostavljanja koje ponekad završavaju tragično.
Pravovremeno reagovanje
Prije uvođenja ovog člana zakona, postojao je veliki pravni vakuum. Ako vam je neko svakodnevno slao desetine neželjenih poruka ili stajao ispred zgrade ne govoreći ništa, policija i tužilaštvo su često imali vezane ruke.
Žrtvama se uobičajeno govorilo: “Ne možemo reagovati jer nema direktne prijetnje niti fizičkog napada.”
Međutim, sada se sankcioniše sam obrazac opsesivnog ponašanja, čime se žrtvama pruža mehanizam zaštite prije nego što situacija eskalira. A historija crne hronike nas uči da uhođenje gotovo uvijek eskalira.
Uhođenje ostavlja nevidljive, ali razorne ožiljke. Psiholozi i stručnjaci za sigurnost sve češće postavljaju tezu koja tjera na razmišljanje – da li je opsesivni zlostavljač gori od ubice?
Dok ubica žrtvi oduzima život u jednom trenutku, zlostavljač koji uhodi žrtvu ubija iz dana u dan, sistematski joj uništavajući psihu, oduzimajući joj slobodu, mir i pravo na normalan život.
Iz svjedočanstva žrtava ovog tipa zlostavljanja sasvim je jasno da žive u svakodnevnom strahu – trzaju se na svaki zvuk telefona, okreću se na ulici i izoluju od društva. Posljedice ovog terora su katastrofalne.
Brojni su slučajevi, kako u svijetu tako i u regiji, gdje su osobe nemoćne da se nose sa strašnim porukama, prijetnjama i osjećajem da nemaju izlaza počinile samoubistvo.
Uhođenje nije samo bezazleno “dosadno ponašanje”, ono je uvod u nešto mnogo mračnije – ili u fizičko nasilje i femicid, ili u psihičko slamanje žrtve do te mjere da sama sebi oduzme život.
Šta zakon sada prepoznaje kao uhođenje?
Zakon sada obuhvata širok spektar ponašanja u kojima osoba ponovljeno i bez pristanka pokušava uspostaviti kontakt sa žrtvom.
U to spada fizičko praćenje poput pojavljivanja ispred kuće, radnog mjesta ili na mjestima koja žrtva često posjećuje.
Bitna stavka je da zakon sada prepoznaje i digitalno uhođenje, poznato kao cyberstalking u šta spada opsesivno slanje poruka, e-mailova, poziva ili ostavljanje komentara na društvenim mrežama, čak i sa lažnih profila.
Prepoznat je i pokušaj indirektnog kontakta, odnosno pokušaji dolaska do žrtve preko članova porodice, prijatelja ili kolega.
Da bi se ponašanje okarakterisalo kao krivično djelo, ono mora izazvati osjećaj straha za vlastitu sigurnost ili tjeskobu koja bitno mijenja način života (npr. žrtva je morala promijeniti broj, ugasiti mreže, promijeniti rutu do posla ili se plaši da sama izađe iz stana).
Također je bitno naglasiti da nije presudno da je izrečena direktna prijetnja smrću. Mnoge žrtve gube nadu kada ih zlostavljač blokira, a zatim nastavi teror kreiranjem stotina lažnih profila.
Ipak, rješenje postoji. Zlostavljači misle da ih lažni profil štiti, ali svaka poruka ostavlja digitalni trag. Policijski odjeli za cyber kriminal putem međunarodne pravne pomoći mogu od kompanija (Meta, Google, X) zatražiti IP adresu i lokaciju sa koje je profil napravljen te na taj način identifikovati počinioca.
Tužilac procjenjuje ozbiljnost i opasnost situacije te hitno predlaže zabranu približavanja i komunikacije, a u najtežim slučajevima i mjeru pritvora.
Zakon je konačno na strani žrtava. Šutnja i trpljenje više ne moraju biti jedina opcija, a svaki oblik uhođenja treba prijaviti prije nego što ostavi nepopravljive posljedice na mentalno zdravlje ili fizičku sigurnost.
