Vozači koji ljeti kreću na putovanje automobilom obično se informiraju o ograničenjima brzine, cestarinama ili cijenama parkiranja u zemljama koje planiraju posjetiti, no rijetki razmišljaju o razlikama u prometnom bontonu.
Ljudi iz različitih zemalja često slijede nepisana pravila kako bi upozorili na opasnost, zahvalili, ispričali se ili dali do znanja tko ima prednost. Iako se većina tih pravila može činiti univerzalnima, njihovo se značenje razlikuje od zemlje do zemlje.
Istraživanje carVerticala pokazalo je da 47% vozača smatra kako nerazumijevanje lokalne prometne kulture može dovesti do opasnih situacija na cesti, a 33% njih tvrdi da takvo nerazumijevanje može rezultirati rizičnim situacijama. Samo 10,9% ispitanika smatra da nerazumijevanje lokalne prometne kulture ne predstavlja nikakvu opasnost, dok 8,5% nije sigurno. Kako se, dakle, prometni bonton i kultura vožnje razlikuju diljem Evrope te što biste trebali znati prije nego što krenete na put?
Isti signal može imati različita značenja u različitim zemljama
Iako diljem Evrope vozači na cesti komuniciraju dugim svjetlima, pokazivačima smjera, gestama rukama i trubom, njihovo se značenje razlikuje ovisno o zemlji. Isti se signal u jednoj zemlji može smatrati pristojnom gestom, a u drugoj agresivnim ponašanjem.
U Rumuniji je, na primjer, bljeskanje svjetlima gotovo jezik za sebe. Bljeskanje svjetlima u Rumuniji nije samo upozorenje ili znak da se neko pomakne – ono može biti i pozdrav među vozačima kamiona i taksija, ali i način izražavanja oduševljenja kada se na cesti uoči rijedak ili posebno atraktivan automobil. S druge strane, dugo i agresivno bljeskanje može služiti kao zamjena za psovku upućenu vozaču koji je upravo nekoga bezobrazno presjekao u prometu.
Sasvim drugačija prometna kultura vlada u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je bljeskanje dugim svjetlima gotovo isključivo gesta pristojnosti i suradnje među vozačima. U Finskoj isti signal poprima značenje koje se rijetko sreće drugdje u Evropi – u Laponiji bljeskanje vozila iz suprotnog smjera najčešće znači samo jednu stvar: sobovi su na cesti.
Još jedan općeprihvaćeni signal diljem Evrope jeste truba, koja se u većini zemalja upotrebljava kao upozorenje na neposrednu opasnost. U mnogim je zemljama truba i način izražavanja nestrpljenja – glasni signal kojim vozači poručuju drugim vozačima da krenu. No u ruralnim područjima Hrvatske, Rumunije i Francuske kratki zvuk trube može jednostavno značiti prijateljski pozdrav susjedu. U Španiji ljudi zatrube kada na cesti prepoznaju prijatelje i članove obitelji. U Francuskoj i Portugalu sasvim je uobičajeno da vozači dolazak pred prijateljevu kuću najave trubom umjesto zvonjavom na kućno zvono. S druge strane, vozači u UK-u nepotrebno trubljenje uglavnom doživljavaju kao agresivno ponašanje i znak loše prometne kulture.
Općenito gledano, dok je u zemljama sjeverne Evrope komunikacija u prometu uglavnom funkcionalna i suzdržana, vozači u južnoj Evropi i na Balkanu znatno su ekspresivniji, pa su svjetlosni signali, trube i geste sastavni dio svakodnevnih interakcija na cesti.
Signali koje razumije svaki vozač u Evropi
Iako vozači u različitim zemljama iste geste mogu razumjeti na različite načine, postoje i univerzalna pravila. Primjerice, u Litvi, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Rumuniji, Hrvatskoj i drugim zemljama srednje i istočne Evrope vozači upotrebljavaju sva četiri pokazivača smjera kao znak zahvale drugim sudionicima u prometu.
I geste rukama imaju različito značenje, ovisno o tome u kojoj se zemlji vozi. Dok je podignuta ruka univerzalni znak zahvalnosti diljem Evrope, u Njemačkoj pokazivanje srednjeg prsta drugom vozaču može imati pravne posljedice – ako se prijavi, može rezultirati službenom novčanom kaznom.
Trubljenje nije uvijek povezano samo s upozoravanjem na opasnost ili izražavanjem nezadovoljstva. Kada ukrašena kolona automobila prolazi gradom uz neprekidno i glasno trubljenje, to može značiti samo jedno – svadbu. Takav je običaj općeprihvaćen u Češkoj, Slovačkoj, Srbiji, Mađarskoj, Poljskoj, Rumuniji, Litvi i Latviji i ne smatra se agresivnim ponašanjem. U Srbiji se čak vjeruje da uključivanje automobilom u takvu svadbenu povorku donosi nesreću.
U Italiji, Španiji, Portugalu i Rumuniji trubljenje je način izražavanja veselja i podrške nakon velikih sportskih događaja ili tokom javnih protesta.
“Treptanje dugim svjetlima najuniverzalnije je i najraširenije ‘tiho’ upozorenje na policijske patrole, kamere za mjerenje brzine, prometne nesreće ili prepreke na cesti. Ovaj se znak uveliko upotrebljava gotovo u cijeloj Evropi. Međutim, u Italiji je takvo upozoravanje na policiju strogo zabranjeno zakonom”, kaže Matas Buzelis, stručnjak za automobilsko tržište iz kompanije carVertical.
Istraživanje carVerticala pokazuje da vozači dobro poznaju prometni bonton u svojoj zemlji – 60% ispitanika izjavilo je da su upoznati s nepisanim pravilima lokalne vozačke kulture. No sigurnost u to znanje opada kada putuju u inozemstvo. Iako su rijetko potpuno zbunjeni, oko dvije trećine vozača kaže da se barem povremeno susreću s nepoznatim prometnim navikama.
To samo potvrđuje da bi se svao ko želi tokom godišnjeg odmora putovati bez stresa i izbjeći neugodne situacije na cesti trebao informirati ne samo o cijenama cestarine, nego i o prometnim navikama vozača u zemlji koju posjećuju. Vozači u različitim zemljama ne samo da različito komuniciraju u prometu, već i različito tumače prometna pravila.
Zbog blažih kazni i tolerancije radara, u Belgiji, Češkoj, Slovačkoj, Litvi i Latviji postoji nepisano pravilo da se vozi malo brže od propisanog ograničenja. U Skandinaviji, međutim, čak i manje prekoračenje brzine povlači za sobom visoku novčanu kaznu, pa mnogi vozači nakon povratka s putovanja dobiju pismo od policije, objašnjava Buzelis.
Lokalne vozačke navike ne određuju samo prometna pravila
Kulturu vožnje u pojedinim zemljama ne oblikuju samo pravila i signali, već i vjerovanja te mali rituali. U Italiji, Češkoj i na području našeg regiona još uvijek postoje vozači koji vjeruju da crna mačka na cesti donosi nesreću, a u Rumuniji, Srbiji i Portugalu vjerski simboli poput krunica, križeva i ikona često se drže u automobilima radi zaštite. Drugi su običaji praktičnije prirode.
Negdje su lokalne navike jednostavno dio svakodnevne vozačke kulture. Tako naljepnica javorova lista u Litvi signalizira ostalima da budu strpljivi s vozačima početnicima, britanski su vozači poznati po tome da svojim automobilima daju imena, a suputnici u Češkoj i Slovačkoj još uvijek igraju igru ‘žuti auto’. U Italiji vozači znaju izbjegavati odlazak na put ili preuzimanje novog automobila utorkom i petkom, a neki vozači u Španiji i UK-u zadržavaju dah kada prolaze kroz tunel ili pokraj groblja kako bi se zaštitili od loše sreće.
Upoznavanje s lokalnim običajima prije odlaska na put možda se ne čini jednako važnim kao provjera ograničenja brzine ili kupovina vinjete za autocestu, ali može putovanje učiniti ugodnijim i manje stresnim.
