Snimiti film baziran na Homerovom pjevanju “Odiseje” nije lagan zadatak, pogotovo u trenutku kada se na Zapadu vodi kulturni rat, a razne populističke politike se trude da gotovo svaki prikaz koji uključuje umjetničke slobode prikažu kao pokušaj obračuna sa dostignućima “zapadne civilizacije”.
Drugi izazov jeste kako izabrati koje detalje priče izostaviti, koje izmijeniti, a u suštini ne narušiti monumentalnost epa. Tu je i pitanje kako izabrati kostime, a da scenografija ne postane strana prosječnom gledatelju. Na sve ove izazove Nolan je pronašao odgovore, čija je suština da su hrabar odabir koji neće mnoge zadovoljiti, ali će film zadržati na pravom kolosijeku. Tako Nolan junake ne oblači u historijski precizne oklope, ali odabirom koji je bliži dobu klasične Grčke (oko 5. stoljeća prije nove ere) on prosječnom gledatelju junake približava ideji civilizacije koja mu je poznata.
Nolan također izbjegava neke već puno puta ponovljene dijelove priče o Odiseju kao što je njegova prevara diva Polifema kada mu je kazao da se zove “Niko” ili razgovor Odiseja i Ahileja na ulazu u podzemni svijet. Nije spomenuta ni priča o Odisejevom i Penelopinom krevetu, koji je napravljen u živom drvetu tako da se ne može pomjeriti.
Ipak, može ostaviti prostor za kritiku Nolana jer se nije usudio da kipove ofarba u jarke boje, kako je nauka utvrdila da su izgledali, nego ih je ostavio u mramorno bijeloj boji, ali na kraju to nije nešto što bi narušilo kvalitet filma.
Što je značajnije, ono što Nolan ne želi da uradi s kostimom, on odlično čini s duhom vremena u koji se historijski smješta propast Troje, a to je tzv. Kolaps kasnog bronzanog doba.
Kolaps kasnog bronzanog doba
Bronzano doba je period koji je trajao okvirno od 3.000 do 1.000 godine prije nove ere. Kasno bronzano doba okvirno pokriva period od 17. do 12. stoljeća prije nove ere.
Kolaps kasnog bronzanog doba je jedan od najdramatičnijih momenata ljudske civilizacije koji i danas pred naučnike postavlja teška pitanja, a lekcije koje se izvuku bi mogle biti izrazito korisne za modernu civilizaciju.
Civilizacija kasnog bronzanog doba u području istočnog Mediterana bila je snažno povezana i globalizovana ekonomija. Za proizvodnju bronze, glavnog metala koristio se bakar kojeg u istočnom Mediteranu bilo dovoljno, ali neophodan je bio kalaj koji je dolazio čak iz današnjeg Afganistana. Minojska i Mikenska civilizacija, Hetiti, Egipat, civilizacija Kipra, Mitani, Kanani, Asirci i Babilonci su bili ekonomski povezani na nivou koji nakon propasti neće biti zabilježen stoljećima
O tome koliko je ova civilizacija podsjećala na modernu govori zabilježeni tekst iz 18. stoljeća gdje se spominju papuče (ili čizme) Minojske (Kreta) proizvodnje koje su završile na dvoru Hamurabija u Babilonu, ali su vraćene iz nepoznatog razloga.
Jedna ovako razvijena i komplikovana globalizovana civilizacija svoj kolaps je doživjela u periodu od otprilike od 1250. do 1150. godine, a to je i period u kojem se arheološki smješta spaljivanje “Homerove” Troje. Najčešće se uz priču o propasti civilizacija veže priča o Narodima s mora koji su se iznenada pojavili na egipatskim natpisima i koji su tamo označeni kao krivci za spaljivanje brojnih gradova današnjeg Levanta što je dovelo u konačnici do kolapsa razvijenog sistema trgovine i odnosa. Iako su naučnici utvrdili da priča nije tako jednostavna, Narodi s mora su ostali dežurna “babaroga” kada se priča o kolapsu kasnog bronzanog doba. Koga zanima ova tema više informacija može pronaći u knjizi Erica Clinea “1177 B.C.: The Year Civilization Collapsed”.
Jedna od nosećih tema Nolanove adaptacije “Odiseje” upravo jeste strah koji se širi tadašnjom Grčkom i priča o Narodima s mora koji se iskrcavaju na obale te pljačkaju i uništavaju sve što im se nađe na putu.
Obrat se dešava u jednoj od ključnih scena kada godinama i sudbinom izmučeni Odisej, koji sam priznaje svoje grijehe, još uvijek prerušen razgovara sa Penelopom koja ga 20 godina čeka. Odisej tuguje nad propasti civilizacije, dok se nabrajaju sva dobra koja su različiti narodi skupa stvorili sarađujući i trgujući. Tada junaci filma i epa otkrivaju da su Grci koji osvajaju Troju pravi Narodi s mora, koji su, kršeći Božije i ljudske zakone, osvajajući Troju na prevaru i uništavajući sve pred sobom otvorili vrata pakla koja sada gutaju i njihovu domovinu.
Zeusov zakon ili međunarodno pravo
Kršenje “Zeusovog zakona” jeste i osnovna tema Nolanove interpretacije Odiseje. Zeusovim zakonom u filmu se naziva pravo gosta na to da bude primljen, nahranjen i siguran kod domaćina, kao jedno od osnovnih pravila na kojem funkcionira svijet. U suštini prava gosta se nalaze pod zaštitom Zeusa, a svako njegovo kršenje predstavlja krajnji čin bogohuljenja.
U nedostatku drugog sistema, ovaj strah od Boga treba da osigura funkcionisanje zajednice i sigurnost za putnike, trgovce, ali čak i prosjake. Na određeni način kroz interpretaciju ovog “Zeusovog zakona” čuva se i ljudsko dostojanstvo koje ne potiče iz društvenog statusa nego iz osnovnog prava svakog čovjeka da bude tretiran s dostojanstvom.
Svijet Nolanove “Odiseje” je svijet u kojem se konstantno krši Zeusov zakon. Velika pobjeda nad Trojom se dešava samo zato jer su poklanjanjem Trojanskog konja prevarili domaćine. Prosci na Itaki višegodišnjim gošćavanjem Zeusov zakon izlažu ruglu. Ubice poslane da ubiju Telemaha (Odisejevog sina) to pokušavaju uraditi u hramu Atine, ponovo kršeći Zeusov zakon. Čak i Kirka krši zakon kada Odisejeve mornare pretvara u svinje.
Teško se oteti dojmu da se u kolapsu Zeusovih zakona, a što na simboličan način počinje osvajanjem Troje na prevaru, i dovest će do kolapsa civilizacije, krije poruka o modernom kolapsu međunarodnog prava.
Nekažnjivost izraelskog genocida u Gazi, Trumpov i Putinov prezir prema međunarodnom pravu kojem se pridružuje sve više populista širom svijeta se mogu tumačiti kao početni znaci kolapsa civilizacije koja je 20. stoljeće provela u nastojanjima da formira međunarodni poredak barem u načelu baziran na pravu, ma koliko to u svakom trenutku bilo samo ideja.
Nolan je uspio da priču o Odiseju ispriča na prilično originalan način bez da je previše oduzeo od originalnog duha epa i pogodi ne samo duh vremena radnje epa, nego i duh vremena kada se snima film. Ipak, Nolan kao i na kraju trilogije o Batmanu gledatelja ne prepušta očaju nego otvara nadu da će civilizacija ipak na kraju ponovo biti uspostavljena.
