Prije 31 godinu, 27. jula 1995. godine pukovnik Armije Republike Bosne i Hercegovine Avdo Palić je s osmijehom zločincima kazao “Ja sam taj Avdo kojeg tražite”, nakon što je uspio u dvije sedmice nakon pada Srebrenice i genocida pronađe način i spasi stanovništvo Žepe. Uz Palića su se nalazili i članovi ratnog Predsjedništva Žepe Mehmed Hajrić i Amir Imamović.
Vojska Republike Srpske je nakon ulaska u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija u Srebrenici kao svoj sljedeći cilj imala Žepu. U dvije sedmice pakla i otpora Palić je uspio da dogovori evakuaciju, a prema riječima člana mirovne misije UN-a Edwarda Josepha, upravo je njegov pristup osigurao živote muškaraca i evakuaciju žena i djece iz Žepe.
Joseph koji je 19. jula došao u Žepu opisao je kako je ratni zločinac Ratko Mladić rasporedio artiljeriju i zvučnike koji su trebali slomit moral branitelja, a zatim je i protjerao međunarodne posmatrače. Uslovi za nastavak genocidnog ubijanja su bili stvoreni, ali Palić je skupa sa saradnicima pokazivao neviđenu hrabrost i mudrost.
Izdržao je pet dana pred nadmoćnim neprijateljem, za koje Joseph označio kao ključne za spas života muškaraca. Grad je pao 25. jula.
Najznačajniji snimak koji u nekoliko sekundi pokazuje svu moralnu nadmoć Avde Palića jeste kada on s osmijehom pruža ruku ratnom zločincu Zdravku Tolimiru.
“Ja sam taj Avdo kojeg tražite”, govori Palić pružajući ruku u tom trenutku vojno nadmoćnom neprijatelju, ali on ni u jednom trenutku ne pokazuje strah, naprotiv, njegov nastup zbunjuje “generala” Tolimira koji jedva razgovijetno odgovara, gotovo pravdajući se “Ne tražimo, nego možete razgovarat”. Palić je i bez vojske, topova uspio da bude veći od hajdučije koja je glumila oficire i vojsku dok je vršila genocid.
Palić je uspio u svojoj namjeri, spasio je živote Žepljaka, ali kao i kod svih priča o herojima, konačnu pobjedu heroj plaća svojim životom.
Iako je prema svim pravilima ratovanja Palić morao biti zaštićen on je zarobljen i iz Žepe odveden 4. augusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović. Upravo se taj datum, 5. septembar, smatra danom kada je ubijen.
Posmrtni ostaci Avde Palića su ekshumirani 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, ali su identifikovani tek u augustu 2008. godine, dženaza i ukop su održani u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Pukovnik Avdo Palić je i u ratu, a i u smrti pokazao hrabrost o kojoj bi se moralo pričati i koje bi moralo biti dio obrazovnih programa, jer njegovo djelo nadilazi priču o domoljublju i prelazi u kategoriju univerzalnih vrijednosti koje trebaju biti inspiracija barem onom dijelu čovječanstva koje ne slavi zločince. Nažalost, ni po Avdi Paliću ni po njegovim saradnicima se ne zove nijedna škola niti obrazovna ustanova, a upravu to je i test za one koji se kunu u Bosnu i Hercegovinu.
Što se više bude znalo i pričalo i odgajalo na vrijednostima koje je predstavljao Avdo Palić to će biti i više države i pravde, a ako se zaboravi herojstvo Palića, Hajrića i Imamovića onda će se zaboraviti i da se ima država.
