Ova glumica je u stalni angažman primljena 2004., a funkciju direktorice ove pozorišne institucije preuzela je 2022. godine.
SARTR je nastao kao ratni teatar iz potrebe da se umjetnošću odgovori na horor opsade kroz koji su prolazili građani Sarajeva. Kako danas, više od tri decenije kasnije, definišete njegov identitet između historijskog naslijeđa i savremenih umjetničkih izazova?
Do sada nismo pronašli primjer pozorišta koje je nastalo u okolnostima agresije i opsade jednog grada na način na koji je nastao SARTR. Pozorišta su i ranije djelovala u ratnim okolnostima, a kultura je često bila jedan od načina borbe protiv dehumanizacije, urbicida i razaranja. SARTR je nastao upravo kao čin otpora, kao svjesna odluka da se teatrom odgovori na nasilje, zločine i pokušaj uništenja ljudskog dostojanstva. Zbog toga je trenutak našeg osnivanja neodvojiv od identiteta pozorišta. To ne znači da se bavimo isključivo ratnim temama, nego prije svega čovjekom, njegovom slobodom, pravima, empatijom i odgovornošću prema drugima.
Smatram da je SARTR jedno od najvažnijih antiratnih pozorišta u regiji, a možda i šire. U posljednje četiri godine nastojali smo obnoviti i razviti međunarodne veze koje proizlaze iz potrebe zahvalnosti prema umjetnicima koji su tokom opsade dolazili u Sarajevo ili su u svijetu širili istinu o onome što se ovdje događalo. Iz te želje proizašla je saradnja s ukrajinskim umjetnicima na predstavi “Othello”, kao i projekti s palestinskim umjetnicama Yaa Samar! trupe realizirane s organizacijom Healing Balkans. Posebno važnim smatram predstave koje govore o genocidu u Srebrenici. Predstava “Flowers of Srebrenica” igrana je u Londonu, Pisi, Oslu, Sarajevu, Beogradu i Tuzli, dok je predstava “Njih više nema” u koprodukciji sa Heartefact fondacijom izvedena u New Yorku, Sarajevu, Beogradu i Oslu.
Važno je o ovim temama govoriti izvan Bosne i Hercegovine, podsjećajući međunarodnu publiku na posljedice rata i važnost kulture sjećanja. Svjesni smo da pozorište samo po sebi ne može promijeniti svijet, ali duboko vjerujem da može promijeniti pojedinca. Svakodnevno nastojimo razvijati SARTR kao otvoren, interdisciplinaran i savremen teatar koji prati umjetničke i društvene promjene. Naša misija ostaje istraživanje, otvorenost i hrabrost. Podjednako važno, vjerujem i u pravo na grešku, jer bez rizika nema ni umjetničkog razvoja. Takav teatar nije komercijalan, ali ima bitnu obrazovnu i društvenu ulogu. Vjerujem da će rezultati tog rada biti još vidljiviji u godinama koje dolaze.
Kako balansirate između umjetničke slobode, očekivanja publike i finansijskih ograničenja s kojima se suočavaju kulturne institucije u Bosni i Hercegovini?
Umjetnička sloboda ne bi trebala biti predmet kalkulacije niti vještina ugađanja publici, instituciji ili društvenim očekivanjima. Ona mora postojati kao prostor bez kočnica, prostor istraživanja, propitivanja i rizika. Umjetnička sloboda se oblikuje i kanališe kroz konkretno umjetničko djelo, ne bi trebala biti određena očekivanjima publike, a posebno ne finansijskim okolnostima. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je kroz brojne ekonomske, političke i društvene krize razvila nevjerovatnu sposobnost stvaranja u ograničenim uslovima.
Umjetnici su često upravo kroz kreativnost i snalažljivost uspijevali realizirati projekte koji su se činili nemogućim. Međutim, postoji trenutak kada više nije dovoljno oslanjati se samo na entuzijazam i improvizaciju. Ako želite pomjerati umjetničke granice, razvijati međunarodne saradnje, ulagati u nove produkcijske modele i stvarati ambicioznije projekte, potrebna je ozbiljna institucionalna i finansijska podrška. Mislim da publika SARTR-a vrlo dobro zna da će na našoj sceni uvijek dobiti nešto novo i neočekivano. To je proces zajedničkog rasta i povjerenja.
Od početka svog mandata znala sam da, ukoliko želimo ostvariti ambicioznije umjetničke ciljeve, moramo intenzivno raditi na međunarodnim projektima, regionalnim partnerstvima i evropskim saradnjama. To podrazumijeva velika odricanja, ogroman trud i svakodnevni rad, ali rezultati pokazuju da je taj put bio ispravan. Zahvaljujući tome uspjeli smo realizirati projekte koji bi, oslanjajući se isključivo na redovna sredstva, ostali samo želja.
Nastojite imati raznolik repertoar koji uključuje predstave, performanse, ali i druge vrste projekata. Također pružate prostor i mladim umjetnicima. Koliko je izazovno balansirati u tom smislu?
To je prije svega bila svjesna odluka. Željeli smo nastaviti određene repertoarske pravce koji su se pokazali važnim u prethodnim godinama, ali istovremeno otvoriti prostor za nove umjetničke forme. Od samog početka bilo mi je važno da uključivanje mladih umjetnika ne bude samo deklarativno. Ako želimo ozbiljnu i održivu teatarsku scenu, moramo stvarati prostor za ljude koji će je sutra nositi. Danas mogu reći da smo prepoznali i afirmirali niz mladih umjetnika koji su kroz rad u SARTR-u dobili priliku da pokažu svoj talent i autorski potencijal.
Nadam se da smo neke od njih učinili vidljivijim i drugim teatrima. To je, uostalom, jedan od naših zadataka. Posebno važnim smatram i sporazum koji smo potpisali sa Univerzitetom u Sarajevu, a koji otvara prostor za ozbiljniju naučno-istraživačku i praktičnu saradnju. Vjerujem da je povezivanje obrazovanja, umjetničke produkcije i međunarodne saradnje jedan od ključnih puteva razvoja savremenog teatra. Zato ne posmatram raznolik repertoar i rad s mladima kao dva odvojena cilja, nego kao dio iste misije stvaranja otvorenog, živog i relevantnog pozorišta koje istovremeno njeguje iskustvo i stvara nove generacije umjetnika.
U proteklom periodu bili ste posvećeni i renoviranju teatra. U kakvom je on stanju bio prije ovih popravki?
Kada sam preuzela funkciju direktorice, bilo mi je jasno da se razvoj jedne javne ustanove ne može posmatrati samo kroz program i repertoar. Taj dio posla shvatila sam jednako ozbiljno kao i umjetnički segment. Prednost je bila u tome što sam u SARTR-u od 2004. godine i vrlo dobro sam poznavala sve nedostatke, kao i potrebe zaposlenika, umjetnika i publike. Zgrada je zahtijevala ozbiljna ulaganja u infrastrukturu, tehničku opremu i sigurnosne sisteme.
Zato smo najprije pristupili izradi elaborata, projekata i potrebne dokumentacije kako bismo bili spremni aplicirati na sve dostupne izvore finansiranja. Najveći dio sredstava osiguran je kroz program kapitalnih ulaganja Federalnog ministarstva kulture i sporta, uz podršku Vlade Kantona Sarajevo, Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo i Općine Centar. Rezultati tog rada danas su veoma vidljivi. U potpunosti su rekonstruisane elektroinstalacije, izvedena je klimatizacija cijele ustanove, uključujući scenu, gledalište i prateće prostore, izrađeni su sistemi ventilacije i grijanja, obnovljene garderobe u potpunosti, šminkeraj i tehnička kabina.
Sala je vraćena u prvobitno arhitektonsko stanje, čime smo ispunili i sve zahtjeve protivpožarne zaštite. Obnovljeni su toaleti za umjetnike, postavljena evakuacijska i protivpožarna vrata, nabavljena nova računarska oprema i licencirani softveri za administraciju, a zahvaljujući podršci Vlade Kantona Sarajevo teatar je dobio i savremenu audio opremu. Paralelno smo ulagali u rasvjetu, video opremu i ostalu scensku tehnologiju. Posebno sam ponosna na činjenicu da je prvi put nakon mnogo godina zamijenjen parket u gledalištu i na sceni, kao i stolice za publiku, čime je povećan kapacitet sale i značajno unaprijeđeno iskustvo gledalaca.
Međutim, možda manje vidljiv, ali jednako važan bio je posao koji smo uradili u administrativnom segmentu. Usklađivanje internih akata sa zakonskim propisima, unapređenje procedura i profesionalizacija administrativnih procesa stvorili su temelje bez kojih nije moguće ostvariti ni umjetničke ni infrastrukturne rezultate. Sve to zajedno omogućilo je da SARTR danas bude funkcionalnija, sigurnija i savremenija institucija nego što je bio prije nekoliko godina.
Bosanskohercegovačka kultura često funkcioniše između lokalnog konteksta i potrebe za međunarodnom vidljivošću. Kako vidite ulogu SARTR-a u tom procesu i koliko je moguće ostati autentičan, a istovremeno biti relevantan na međunarodnoj sceni?
Mislim da postoji pogrešno uvjerenje da se za međunarodnu vidljivost treba prilagođavati trendovima ili odustajati od vlastitog identiteta. Naprotiv, uvjerena sam da na međunarodnoj sceni možete biti relevantni samo ako ste autentični, a da biste sve to postigli, prije svega morate raditi na kvalitetu. Pozorišta napreduju kada okupljaju vrhunske profesionalce, ljude koji su posvećeni svom radu i spremni na kontinuirano usavršavanje. Posebno je važno ulagati u domaće autore i domaće tekstove, jer upravo kroz njih međunarodna publika upoznaje društvene, kulturne i historijske kontekste iz kojih dolazimo.
Ulaganje u obrazovanje, tehničke kapacitete i produkcijske standarde otvara mogućnost izlaska izvan lokalnih okvira. Naravno, ne postoji formula koja garantuje međunarodni uspjeh. Predstava mora imati snažan sadržaj, jasnu umjetničku viziju i univerzalnost koja nadilazi lokalni kontekst. Upravo iz tog razloga već dvije godine razvijamo Sarajevo Theatre Showcase, projekat koji ima za cilj da evropskim profesionalcima, selektorima, producentima i drugim ekspertima predstavi teatarsku scenu Bosne i Hercegovine i regije. Kroz različite programe posebno podržavamo razvoj novih dramskih tekstova, saradnju sa producentima, rediteljima, kritičarima i drugim profesionalcima iz oblasti izvedbenih umjetnosti.
Pri tome se često zaboravlja koliko su važni teatarska kritika, stručna evaluacija i profesionalno umrežavanje. Kada aplicirate na festivale ili pregovarate o međunarodnim saradnjama, kvalitetna kritika, preporuke i dugogodišnje profesionalne veze igraju veoma značajnu ulogu. To je proces koji zahtijeva vrijeme, kontinuitet i strateški pristup. Zbog toga smatram da međunarodna vidljivost ne može biti rezultat pojedinačnog uspjeha niti rada jedne osobe. Pojedinac i mali tim mogu otvoriti vrata, ali za ozbiljan i dugoročan iskorak neophodna je sistemska podrška i jasna kulturna strategija.
Koje su najveće menadžerske lekcije koje ste naučili vodeći pozorišnu instituciju?
Naučila sam mnogo više nego što sam očekivala. Iskreno, kada sam preuzela funkciju direktorice, nisam bila ni svjesna koliko će moj svakodnevni posao uključivati zakone, pravilnike, finansije, javne nabavke, administrativne procedure i odgovornost za svaku donesenu odluku. Vrlo brzo sam shvatila da morate biti spremni učiti svaki dan i da ne postoji segment rada ustanove koji možete zanemariti. Neke lekcije naučila sam na teži način, pokušavajući prevazići prepreke koje nisam mogla predvidjeti. Nisu sve bile lake, a neke su bile i vrlo bolne. Takva iskustva naučila su me strpljenju, upornosti i dosljednosti. Važno je imati jasnu viziju, ali jednako je važno slušati ljude oko sebe. Tim nije samo grupa saradnika nego najveći resurs svake institucije.
Nažalost, u našim institucijama prvo morate stvarati timove, nerijetko prođu mandati dok okupite najbitnije saradnike. Možda najvažnije od svega jeste da ne odustajete. Ukoliko ste već odlučili preuzeti odgovornost morate biti spremni raditi, stvarati i tražiti rješenja čak i onda kada se čini da ih nema. Ako neko nije spreman na takav nivo odgovornosti, mislim da nije strašno ni priznati da to nije posao za njega. U teatru postoji jedna rečenica koja se često ponavlja: “The show must go on”. Bez obzira na izazove, pritiske ili okolnosti, na kraju je naš zadatak da predstava bude izvedena i da publika dobije ono zbog čega je došla u pozorište. I dalje učim kako emocije ostaviti po strani kada donosim odluke. Ne uspijevam uvijek, ali tome težim. Sposobnost da donosite odluke neovisno, odgovorno i bez podlijeganja različitim pritiscima.
Nije uvijek jednostavno, posebno u javnom sektoru i kulturi, gdje su očekivanja često velika i dolaze iz različitih pravaca. Pozorište je izuzetno složena forma i institucija u kojoj su podjednako važni umjetnici, tehnika, produkcija, administracija, finansije, infrastruktura i publika. Dovoljno je da jedan dio tog sistema ne funkcioniše kako bi posljedice osjetili svi. Kada gledamo predstavu, najčešće vidimo samo završni rezultat, ali iza nje stoji veliki broj ljudi, procesa i odluka. Bez obzira na prepreke i pritiske, ne smijete izgubiti fokus na razlog zbog kojeg institucija postoji. U našem slučaju to je predstava, susret sa publikom i umjetnost koja nastaje na sceni. Sve ostalo, koliko god bilo zahtjevno, mora služiti tom cilju.
Ako biste mogli definisati jednu ključnu misiju SARTR-a za narednih pet godina, šta bi ona bila i koje promjene u kulturnoj politici Bosne i Hercegovine smatrate neophodnim da bi se ta vizija ostvarila?
Kada govorim o narednih pet godina, moja ključna misija za SARTR ne bi bila radikalna promjena pravca, nego očuvanje i daljnji razvoj svega što smo uspjeli izgraditi. To podrazumijeva očuvanje izuzetnog ansambla i ekipe tehnike, unapređenje infrastrukture, administrativnih kapaciteta i organizacijskih standarda koje smo postavili. Upravo oni predstavljaju osnovni preduslov za umjetničku izvrsnost. Istovremeno, želim da SARTR ostane prostor u kojem rade najbolji reditelji, rediteljice i umjetnički saradnici, ali i mjesto koje kontinuirano otvara vrata novim generacijama umjetnika. Smatram da je spoj iskustva i mladosti jedna od najvećih vrijednosti našeg teatra. Jednako važnim smatram valoriziranje rezultata koji su ostvareni u proteklim godinama.
U kulturi često prebrzo prelazimo preko uspjeha i zaboravljamo koliko su kvalitetne predstave, međunarodne saradnje, gostovanja, koprodukcije, razvoj publike i ulaganja u infrastrukturu važni za dugoročni razvoj institucija. Smatram da je neophodno da nadležne institucije prepoznaju i valoriziraju takve rezultate, ne samo kroz javno priznanje nego i kroz konkretne modele podrške koji omogućavaju kontinuitet rada i daljnji razvoj. Uspješne prakse trebale bi postati osnova za kreiranje kulturnih politika, a ne izuzetak koji ovisi isključivo o entuzijazmu pojedinaca.
Kada je riječ o kulturnoj politici Bosne i Hercegovine, vjerujem da je neophodno usvajanje jasne i dugoročne kulturne strategije. Takva strategija trebala bi obuhvatiti razvoj javnih kulturnih ustanova, njihovo pozicioniranje na regionalnoj i evropskoj sceni, kao i jasne modele podrške međunarodnoj saradnji i pristupu evropskim fondovima. Danas se mnogi rezultati ostvaruju zahvaljujući pojedinačnim naporima institucija i njihovih zaposlenika, dok bi sistemska podrška mogla donijeti mnogo značajnije rezultate. Svjesna sam da su svi ovi problemi uzrokovani nadležnostima raznih nivoa vlasti i slobodna bih bila reći i hiperprodukciji birokratije.
Također vjerujem da kultura ne može biti posmatrana odvojeno od obrazovanja i medija. Obrazovni sistem, medijska kultura i promocija stvarnih društvenih i umjetničkih vrijednosti zajedno stvaraju publiku koja prepoznaje kvalitet i razumije značaj umjetnosti. Bez toga je teško govoriti o dugoročnom razvoju bilo kojeg teatra. Zato mislim da odgovornost ne leži samo na nama. Ona pripada i donosiocima odluka, obrazovnim ustanovama, medijima, umjetnicima i publici. Tek kada svi ti segmenti djeluju zajedno, moguće je stvoriti društvo u kojem kultura nije trošak nego vrijednost, a teatar prostor dijaloga, kritičkog mišljenja i umjetničke izvrsnosti.
Prošle godine podnijeli ste ostavku na mjesto direktorice SARTR-a jer, kako ste naveli, niste imali podršku Upravnog odbora. On naposljetku nije prihvatio vašu ostavku. S kojim problemima ste se susreli u tom periodu?
Razumijem da se promjene u društvu, ali i u institucionalnim okvirima, često teško prihvataju, posebno kada podrazumijevaju dodatni rad, učenje i izlazak iz zone komfora. Međutim, u profesionalnom kontekstu odgovornost mora biti na prvom mjestu. U tom periodu suočila sam se s različitim izazovima u funkcionisanju institucije, prije svega u smislu nedostatka adekvatne podrške za određene procese i odluke koje su bile neophodne za nesmetan rad teatra. Kada u jednom sistemu ne postoji pravovremena reakcija na operativne i organizacijske potrebe, to neminovno utiče na funkcionisanje cijele ustanove.
Na određene zadatke i obaveze nisam mogla dobiti profesionalan odnos i podršku kakva je bila potrebna, što je dovelo do situacija u kojima sam morala reagovati u okviru svojih nadležnosti i odgovornosti. To su bili zahtjevni trenuci, praćeni različitim pritiscima, administrativnim i institucionalnim preprekama. U jednom trenutku smatrala sam važnim da se jasno artikuliše odgovornost svih, uključujući i Upravni odbor, kako bi se osiguralo funkcionalno i stabilno djelovanje ustanove.
Nakon toga su uslijedile reakcije nadležnih institucija, uključujući Ministarstvo kulture i sporta, Vladu Kantona Sarajevo i članove Upravnog odbora, koje su jasno potvrdile okvir u kojem ustanova treba da funkcioniše i naglasile da se njen rad ne smije dovoditi u pitanje. Za mene je to bio period u kojem se još jednom pokazalo koliko je važno da u javnim institucijama postoje jasne procedure, odgovornost i pravovremeno donošenje odluka, kako bi se očuvala stabilnost i kontinuitet rada.
Ured za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo i glavni budžetski inspektor u Ministarstvu finansija KS zaprimio je prijavu da ste sami sa sobom zaključivali ugovor o djelu, čime se pokrenulo pitanje o sukobu interesa. Kako odgovarate na ove optužbe?
Prije svega, važno je naglasiti da se radi o osjetljivim i ozbiljnim temama koje zahtijevaju tačne i precizne informacije. U javnom prostoru su se pojavile formulacije koje nisu istinite, posebno tvrdnja da bih “potpisivala ugovore sama sa sobom”. Moj angažman kao glumice traje od 2001. godine i to je moja primarna i dugogodišnja profesija i poziv. I danas, iako u manjoj mjeri zbog obaveza, obavljam umjetničke angažmane u skladu sa procedurama i važećim pravilima institucije.
Kada je riječ o izvođačkim angažmanima, oni se realiziraju kroz ugovorne procedure, uz odobrenja i potpis Upravnog odbora, a ne kroz bilo kakvo samostalno ili jednostrano zaključivanje ugovora. Dakle, ne radi se o sukobu interesa u obliku koji se u javnosti pogrešno interpretira. Važno mi je naglasiti da sam svoj profesionalni rad uvijek obavljala odgovorno, kako u matičnom pozorištu, tako i na drugim scenama, uz poštivanje svih procedura i umjetničkih obaveza.
U trenutku preuzimanja funkcije na repertoaru SARTR-a i ostalih pozorišnih kuća imala sam sedam, kako mi kažemo, živih predstava, a mnoge od njih su i danas na repertoaru. Istovremeno, kao direktorica, svjesno sam smanjila svoj glumački angažman kako bih se mogla u potpunosti posvetiti vođenju institucije. Smatram da je u ovakvim slučajevima ključno osloniti se na činjenice, institucionalne procedure i dokumentaciju, a ne na pojednostavljene ili netačne interpretacije u javnom prostoru.
Koji su planovi za narednu sezonu koji se tiču repertoara SARTR-a?
Još uvijek nismo završili tekuću pozorišnu sezonu. U julu publiku očekuje premijera performansa “ZID” Šejle Kamerić, kao i premijera predstave “Na čijoj strani”, u koprodukciji sa Ulysses kazalištem i Realstageom na Brijunima. U okviru Baščaršijskih noći izvodimo plesnu predstavu koreografa Branka Mitrovića “With Love from Bosnia” u prostoru bazena Bentbaše, a pred nama su i gostovanja na festivalu u Jajcu, kao i nekoliko izvedbi na matičnoj sceni, kao i izvođenje dugogodišnjeg performansa “Ostavi trag u njihova sjećanja” 11. jula.
U septembru nas očekuje drugo izdanje Sarajevo Theatre Showcasea. Krajem septembra i na sceni SARTR-a planirana je premijera predstave “Na čijoj strani” u režiji Lenke Udovički, zatim predstava “Onom koga se tiče” autorice Emine Kovačević Podgorčević, kao i jedan diplomski projekat. U narednoj sezoni planirane su i nove međunarodne i regionalne saradnje, uključujući projekat sa jednom njemačkom rediteljicom i njemačkim teatrom, kao i nastavak već započetih regionalnih koprodukcija, kao i određenih radionica u Parizu kao nastavak rada na pozorišnom projektu.
Posebno nam je važna činjenica da SARTR naredne godine obilježava 35 godina postojanja. To je značajan jubilej i vjerujem da ćemo ga obilježiti kroz predstave sa razlogom za slavlje.
