Kako bismo razumjeli nestabilnost glasa “h” vratit ćemo se na početak 19. vijeka kada je Vuk Stefanović Karadžić provodio jezičku reformu kako bi opismenio narod i standardizovao jezik kojim su govorile šire narodne mase.
U svom prvom rječniku 1818. godine, on u abecedu/azbuku uopšte nije uključio glas “h” jer ga nije smatrao karakterističnim za govore na kojima je zasnivao normu. Lingvisti objašnjavaju da se mnogo oslanjao na svoj rodni kraj (Tršić i zapadna Srbija) gdje taj glas praktično nije postojao među narodom pa je samim tim mislio da je “h” nepotrebno preuzeto iz staroslavenskog jezika i da zapravo u narodu ne postoji.
Međutim, istraživanje na terenu i putovanja izvan uže Srbije promijenila su njegovo shvatanje narodnog jezika. Boraveći u Boki Kotorskoj, Dubrovniku i Crnoj Gori, Vuk je primijetio da stanovnici ovih krajeva, i pravoslavci i katolici i muslimani, dosljedno i jasno izgovaraju glas “h”. Svoje otkriće i zvaničnu odluku o vraćanju slova “h” u rječnik objavio je 1836. godine.
“Ja sam kao tekar u Boci Kotorskoj, u Crnoj Gori i u Dubrovniku opazio i poznao da se glas ‘h’ u narodu još dobro čuva… Pošto sam se u ovim mjestima uvjerio da ‘h’ nije izmišljeno u slovenskome jeziku nego da jest pravi glas narodni, onda sam i ja počeo ‘h’ pisati”, kazao je Vuk Stefanović Karadžić.
Glas “h” je jedna od najdužih fonetskih drama u našoj historiji
Proces nestajanja i vraćanja glasa “h” u govoru naroda na ovim prostorima nije počeo sa Vukom Stefanovićem Karadžićem, niti se tada završio.
Priča o glasu “h” je zapravo jedna od najdužih fonetskih “drama” u historiji južnoslavenskih jezika. On ima dugu historiju u slavenskim jezicima, a njegov neposredni historijski prethodnik je praslavenski glas “x” (u starijim zapisima ch). Tako su, primjerice, praslavensko choditi i chudż dali oblike hoditi i hod.
Međutim, kada su se južnoslavenski jezici počeli odvajati, glas “h” se pokazao kao izuzetno fonetski nestabilan u mnogim štokavskim govorima. Njegovo gubljenje bilježi se stoljećima prije standardizacije jezika, pa su u različitim krajevima nastajali oblici poput “rast” umjesto hrast i “iljada” umjesto hiljada.
Glas “h” izgovara se u stražnjem dijelu govornog aparata. Njegov izgovor je relativno slab i jedva čujan, pa je podložan slabljenju, gubljenju i zamjenama pod utjecajem susjednih glasova.
Iako se u narodnom govoru štokavaca glas “h” sve više gubio, postojala su dva važna faktora koja su ga očuvala u jeziku do dolaska Vuka Stefanovića Karadžića.
Naime, u crkvenim knjigama, kako kod pravoslavaca, tako i kod katolika, glas “h” bio je obavezan, stoga se očuvao među sveštenicima i pismenim ljudima čiji jezik je bio pod utjecajem liturgijskog jezika i grčkih pozajmljenica (hram, Hristos, hrom).
Osim toga, drugi važan razlog očuvanja slova “h” bio je dolazak Osmanlija na ove prostore. Intenzivnijim jezičkim kontaktom s arapskim, turskim i perzijskim jezikom ušle su i brojne riječi u kojima se glas “h” prirodno čuvao (kahva, sahat, mahrama). Njegovom očuvanju među muslimanskim stanovništvom dodatno su doprinijeli arapski jezik i redovno učenje Kur’ana.
Stoga, kada je Vuk 1818. godine izbacio slovo “h” iz rječnika, on je potvrdio i formalizovao postojanje procesa gubljenja koji je trajao već vijekovima. No, nakon što ga je 1836. godine vratio u pismo, potvrdio je vjekovnu tradiciju dubrovačkih, bosanskih i primorskih pisaca koji su to slovo čuvali neprekidno od srednjeg vijeka.
Proces gubljenja glasa “h” nije prestao odmah nakon Vukove standardizacije
Gubljenje glasa “h”, kao i njegovo neetimološko dodavanje u govoru, nije prestalo preko noći. Narodni jezici su se nastavili razvijati u zavisnosti od dijalekata, a standardni jezik se učio kroz školovanje i opismenjavanje.
U šumadijsko-vojvođanskom i kosovsko-resavskom dijalektu, kao i u torlačkim govorima na jugoistoku Srbije, glas “h” praktično nikada nije zaživio u svakodnevnom govoru. Narod je dosljedno govorio lad, leb, odma, snaja, muva umjesto hlad, hleb, odmah, snaha, muha. U mnogim ruralnim štokavskim krajevima (Slavonija, Lika), ali i u dijelu kajkavskih govora, glas “h” je često prelazio u “v” ili “j” (suv, kruv, snaja).
Tek sa širenjem obaveznog osnovnog obrazovanja i medija u drugoj polovini 20. vijeka, govornici ovih područja počeli su u usvojenom standardnom jeziku primjenjivati glas “h”, dok su ga u kućnom govoru i dalje izostavljali.
Hiperkorekcija – Umetanje glasa “h” tamo gdje ne pripada
S druge strane, u pojedinim regijama se odvijao suprotan proces hiperkorekcije (prekomjerne ispravke) koja podrazumijeva umetanje glasa gdje etimološki ne pripada.
Lingvisti Milan Šipka i Asim Peco objašnjavaju da do toga dolazi uslijed straha od greške i da se ne ispusti potrebni glas “h”.
Drugim riječima, kada je standardni jezik uspostavio “h” kao normu, govornici iz krajeva u kojima se taj glas gubio osjećali su pritisak da ne zvuče nepismeno ili prosto. Kada su saznali da standardni jezik zahtijeva “h” u riječima poput hrana ili hrast, došlo je do masovne pojave sekundarnog “h” kako na početku riječi (halat, hanđeo, hudovica), tako i unutar riječi (proha).
“Vraćanje glasa ‘h’ u pisani jezik prihvatanjem etimološkog načela bilo je izraz težnje za očuvanjem jezičke cjelovitosti, ali je u praktičnoj upotrebi stvorilo kolebanja i sekundarna, neetimološka javljanja toga glasa”, objašnjava Aleksandar Belić u knjizi “O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku”
Savremeni status slova “h” u jezicima našeg prostora
Nakon raspada zajedničkog jezika krajem 20. vijeka, normiranje glasa “h” se različito provodilo u zavisnosti od novih jezičkih standarda.
U bosanskom jeziku “h” ima najširu primjenu pa su tako prihvaćeni i jezički oblici s historijskim “h” u narodnoj tradiciji, koji nisu ušli u standarde drugih jezika. Takvi primjeri su lahko, mehko, kahva.
Hrvatski jezik čvrsto drži tradiciju izgrađenu još u 19. i 20. vijeku pa studenti jezika često mogu čuti od svojih profesora da se upravo u hrvatskom jeziku čuva etimološko “h”.
Standard srpskog jezika dopušta dupletne oblike pa je tako dozvoljeno reći i snaha i snaja.
Navedena pravila važe za standardizovani jezik, dok ćemo u narodnom govoru, u sve tri jezika i dalje moći čuti gubljenje slova “h” ili njegovo dodavanje izvan pravopisnih pravila. Gubljenje “h” posebno je osjetno u govoru, s obzirom na to da se ono često ne izgovara čak i kada je obavezno njegovo pisanje. Takvi primjeri su: Hajde (‘ajde), hajmo (‘ajmo) i slično.
