Bakija je umjetničko obrazovanje započela u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku kiparstva. Nakon toga završila je preddiplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, a diplomirala kiparstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Pedagošku izobrazbu stekla je na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a članica je Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika (HULU) u Splitu, a već tri godine živi u Zagrebu.
Govoreći o počecima svoje ljubavi prema umjetnosti, Bakija je kazala da je interes za crtanje i oblikovanje pokazivala još kao djevojčica.
“Moja ljubav prema umjetnosti rodila se jako rano. Već sa četiri godine često sam uzimala indigo-papir, crtala i slikala i već tada osjećala da ću jednoga dana biti umjetnica. U početku sam željela upisati odsjek grafike u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti, ali sam na inzistiranje profesora Hasana Haljevca promijenila odluku. On je prepoznao moj talent za kiparstvo i upravo mi je on prenio najveći dio znanja vezanog uz skulpturu. Nažalost, profesor Hasan više nije s nama, ali njegovo znanje i ono što me naučio i danas nosim sa sobom. Nakon toga moja ljubav prema kiparstvu samo je rasla”, rekla je.
Posebno je istakla ono što je u kiparstvu privlači i danas, a to je mogućnost da od ideje nastane konkretan, trodimenzionalan oblik.
“Poseban je osjećaj svojim rukama napraviti nešto trodimenzionalno i opipljivo. Volim se igrati teksturama, sjenama, odnosima većeg i manjeg, promatrati kako se forma mijenja iz svakog novog kuta. Mislim da me upravo ta mogućnost da od nečega što je u početku samo ideja napravim stvaran oblik najviše privukla kiparstvu”, kazala je.
Iako danas iza sebe ima brojne javne radove, Bakija kaže da na početku karijere nije zamišljala da će jednog dana izrađivati spomenike koji će ostajati u gradovima i mjestima.
“Kada sam završila Akademiju, odsjek kiparstvo, nisam ni pomišljala da ću jednoga dana raditi spomenike. To mi je tada izgledalo kao nešto gotovo nedostižno, nešto što rade samo stariji i već afirmirani umjetnici. Životni put me odveo iz Sarajeva u Split, a zatim u Gradac i u jednom trenutku sam čak mislila da se možda više nikada neću ozbiljno baviti umjetnošću”, prisjetila se.
Ljubav prema muralima, kako kaže, došla je sasvim slučajno, nakon što je oslikala jedan kafić u Gradcu.
“Ljubav prema muralima došla je sasvim slučajno. Jednom sam prilikom oslikala kafić Havana u Gradcu, koji je od moje prijateljice. Tako su mještani saznali čime se bavim i počele su se otvarati brojne mogućnosti za moje umjetničko djelovanje na ovom području. Veoma sam zahvalna načelniku Općine Gradac, Matku Buriću, koji je prepoznao moj rad i omogućio mi suradnju i realizaciju brojnih ideja oslikavanja zidnih površina, odnosno murala, na području Općine Gradac”, kazala je Bakija.
Upravo joj je ta saradnja, dodala je, otvorila vrata i prema izradi javnih spomenika.
“Upravo mi je on omogućio da napravim svoj prvi spomenik, posvećen Fra Aleksandru Ribičiću u Zaostogu. To je za mene bilo ostvarenje jednog velikog sna u kiparstvu i otvaranje puta za ostale spomenike”, rekla je.
Izrada jednog spomenika traje mjesecima
Bakija nam je tokom razgovora otkrila koliko je zapravo vremena, fizičkog rada i strpljenja zahtijeva izrada velikih javnih skulptura.
“Kiparstvo je zaista vrlo zahtjevno, i fizički i psihički. Proces izrade jednog spomenika počinje od same konstrukcije, nakon čega slijedi nabacivanje gline, a tek onda dolazi modeliranje. Nakon toga slijedi cijeli proces lijevanja pa završna obrada. Za jedan veći spomenik u prirodnoj veličini potrebno je i do dva mjeseca samo za modeliranje, a nakon toga za izradu u bronci potrebno je još oko 60 radnih dana”, objasnila je.
Govoreći o tome koliko je cijeli proces izrade spomenika zahtjevan, Bakija je istakla da iza konačnog izgleda skulpture stoji mnogo rada, vremena i strpljenja.
“Dakle, iza onoga što ljudi vide na kraju stoji jedan zaista velik proces koji zahtijeva puno truda, strpljenja, fizičkog rada i koncentracije, ali kada na kraju vidite skulpturu postavljenu na mjestu kojem pripada, sve to nekako padne u drugi plan. Znate da ste napravili nešto što ostaje trajno iza vas i što će možda gledati generacije koje tek dolaze. Upravo zato mislim da je sav taj trud vrijedan”, istakla je.
Iza Bakije je već veliki broj javnih radova, među kojima su Sredozemne medvjedice, Kormilo, Josip Mikulec, Viranka s kabom, magarac s burilom, kao i spomenik Mati Šimunoviću i njegovom Globusu. O radu kojem je posebno emotivno vezana, izdvojila je reljef od bakra “Lov”, koji je radila zajedno s profesorom Hasanom Haljevcem.
“Teško mi je izdvojiti samo jedan rad jer svaki nosi svoju priču, ali posebno sam emotivno vezana uz reljef od bakra ‘Lov’. Njega sam radila zajedno sa svojim profesorom iz srednje škole u Sarajevu, Hasanom Haljevcem, čovjekom koji mi je prenio najveći dio svog znanja o kiparstvu. Jako mi je žao što danas nije tu s nama, ali upravo zato mi je taj rad posebno drag. On za mene nije samo umjetničko djelo, nego i uspomena na čovjeka koji je imao velik utjecaj na moj životni put”, kazala je.
Posebno mjesto među njenim radovima imaju i Sredozemne medvjedice u Drveniku.
“Od spomenika su mi posebno drage Sredozemne medvjedice u Drveniku i posebno mi se sviđa njihova lokacija kod trajekta, jer mi djeluju kao da pozdravljaju ljude koji dolaze i odlaze. Kao da su dio tog svakodnevnog života i kretanja, što mi je jako lijepa simbolika. One su simbol jedne vrste koja je opstala unatoč teškim ekološkim okolnostima. Za mene predstavljaju snagu, izdržljivost, ali i radost”, dodala je.
“Sarajevo je uvijek prisutno u meni”
O svom odnosu prema Sarajevu i njegovom utjecaju na njen umjetnički put, Bakija je kazala:
“Sarajevo je uvijek prisutno u meni. Sve znanje i ljubav prema kiparstvu koje danas imam ponijela sam upravo iz Sarajeva. Tamo sam napravila svoje prve umjetničke korake, tamo sam učila, upoznala ljude koji su utjecali na mene i tamo se zapravo rodila moja ljubav prema umjetnosti. Sarajevo mi je uvijek u mislima”.
Dodala je da bi voljela da jednog dana jedan od njenih spomenika bude postavljen upravo u Sarajevu.
“I kada danas pogledam koliko sam spomenika napravila i postavila u drugoj državi, naravno da mi je žao što barem jedan od njih nemam u svom rodnom gradu. To je nešto što bih jako voljela ostvariti”, dodala je.
Kada bi dobila priliku da napravi skulpturu za Sarajevo, kaže da bi voljela da ona bude prepoznatljiva građanima i povezana s karakterom grada.
“To mi je i dalje velika želja. Kada bih dobila priliku nešto modelirati za Sarajevo, voljela bih napraviti nešto što bi bilo prepoznatljivo i blisko ljudima. Možda golubicu na Baščaršiji – kao da je upravo poletjela sa sarajevske čaršije. Golubica mi je lijep simbol mira, slobode i grada koji nosi toliko različitih priča”, kazala je.
Svoju zamisao o skulpturi koja bi bila dio sarajevskog ambijenta Bakija je na kraju predstavila i kroz jednu duhovitu ideju, uz želju da takvo djelo bude interaktivno i blisko ljudima.
“A onda, ako ćemo malo u šali, mogla bih napraviti i jedan veliki bosanski ćevap. Voljela bih i napraviti veliki bosanski čilim na kojem bi turisti i prolaznici mogli sjesti. Mislim da bi takva skulptura bila lijepa upravo zato što bi ljudi mogli biti dio nje, a ne samo prolaziti pored nje”, rekla je.
“Voljela bih da spomenik dobije Hase”
Kada je riječ o pričama i ličnostima iz Sarajeva koje bi zaslužile da budu ovjekovječene kroz skulpturu, izdvojila nekoliko ideja koje bi, prema njenom mišljenju, mogle dočarati duh grada.
“Sarajevo je grad s toliko priča da bi se o njima moglo napraviti na desetke spomenika. Jedna od ideja koja mi je posebno zanimljiva jest prikaz pazarnog dana na Baščaršiji, kod Sebilja – recimo figura jednog djeda koji sjedi i trguje, s vrećom pored sebe, kao prizor iz nekog ranijeg vremena. Mislim da bi takva skulptura mogla dočarati duh Sarajeva i svakodnevni život ljudi koji su nekada činili čaršiju”, kazala je.
Kao Sarajka, posebno cijeni priče i ljude koji su obilježili historiju grada. Među njima je i legendarni Asim Ferhatović Hase, kojem bi, smatra, Sarajevo moglo posvetiti spomenik.
“Bilo bi mi jako drago i da naša legenda Asim Ferhatović – Hase dobije svoj spomenik. O njemu sam slušala još kao dijete. Kako sam iz Starog Grada, o Hasetu se na Baščaršiji uvijek pričalo i njegova priča mi je odmalena bila poznata. Mislim da je on jedan od ljudi koji su toliko obilježili Sarajevo da bi bilo lijepo da jednog dana i kroz skulpturu ostane dio grada”, rekla je.
Kada je riječ o budućim projektima, Bakija trenutno s nestrpljenjem očekuje postavljanje i otvorenje spomenika Mati Šimunoviću i njegovom vjernom psu Globusu u Vrgorcu.
Osim javnih skulptura, njen naredni projekt vezan je za djecu i glinu, a riječ je o dugogodišnjoj želji da napravi slikovnicu koju bi sama ilustrirala.
“Moj naredni projekt ujedno je i jedna dugogodišnja želja – željela bih napraviti slikovnicu za djecu koju bih sama ilustrirala. Imat će veze s glinom, što mi je posebno važno jer sam majka dvije kćeri, Leone i Line. Voljela bih kroz tu priču približiti glinu i kiparstvo djeci, odnosno omogućiti toj maloj raji da kroz igru i maštu uđu u moj svijet gline. Mislim da je važno djeci pokazati da umjetnost nije nešto nedostižno i ozbiljno, nego nešto s čime se mogu igrati, što mogu dodirnuti, oblikovati i kroz što mogu izraziti vlastitu maštu”, kazala je Bakija na kraju razgovora za Klix.ba.
