Na komemoraciji održanoj u Narodnom pozorištu u Sarajevu, njegov dugogodišnji kolega i prijatelj Adis Hadžić, kroz suze i s knedlom u grlu, otvorio je dušu i oprostio se od čovjeka koji je bio istinska personifikacija košarke.
Stajući pred prepunom salom Narodnog pozorišta, Hadžić nije skrivao koliko mu je teško pasti u ulogu onoga koji drži posmrtni govor za svog brata i kolegu s kojim je na OBN televiziji postavio nove standarde sportskog novinarstva na ovim prostorima.
Znao je, kaže, da će biti teško, ali nije mislio da će bol biti ovolika.
Hadžić je priznao kako je sinoć, sjedajući za računar, pokušao napisati govor koji bi dostojno odao počast njegovom drugu Edinu. Međutim, riječi su utihnule pred veličinom gubitka. Nakon pola sata, na ekranu je stajao samo početni pozdrav, dok je list ostao potpuno prazan.
“Umjesto rečenica, u glavi su se u punoj brzini smjenjivale slike zajedničkih doživljaja, neprospavanih noći, komentatorskih početaka i utakmica koje su se činile nemogućim”, rekao je Hadžić.
Pred očima su mu prolazili kultni sportski momenti koje su zajedno prenijeli u domove stotina hiljada gledalaca – od legendarne trojke Ray Allena iz kornera, preko epskih serija Bullsa i Bostona, do sudara Orlanda i Clevelanda.
Prisjetio se i nevjerovatne anegdote s putovanja na NBA finale, kada je Edin, uprkos tome što je slomio nogu neposredno nakon Adisovog vjenčanja, sa nogom u gipsu hrabro krenuo na daleki put u Ameriku. Bio je to jasan dokaz Edinove posvećenosti i huje koja ga je pokretala.
Jedan od najupečatljivijih dijelova govora bio je osvrt na vrijeme kada su Hadžić i Avdić, potpuno pionirski, u Sarajevu počeli prenositi američki fudbal (NFL). Niko prije njih na tom prostoru nije radio taj posao, ali su mu obojica pristupila s jednakim žarom kao da je riječ o finalu NBA lige ili Lige prvaka.
“‘Brate, znam samo osnovna pravila američkog fudbala.’ Kažem mu: ‘Hajde uzmi nauči pravila i ne sikiraj se, znaš da ćemo najbolje uraditi, niko prije nas uopšte to nije radio.'”, prsijetio se Adis Hadžić.
Hadžić se prisjetio i improvizovanih uslova rada na tadašnjoj televiziji. Nisu imali čak ni pravu komentatorsku kabinu.
“Jedne nedelje, u terminu kada se prenosila utakmica, studio je bio postavljen za emisiju o kućnim ljubimcima. Svuda oko nas nalazili su se reptili, zmije, papagaji i kanarinci. Usred te improvizovane džungle, krenula je luda utakmica s nevjerovatnim preokretom. Edin, onako prepoznatljivo strastven, počeo je skakati i vrištati od uzbuđenja, a onda sam i ja počeo s njim, a s nama je u isti glas počela vrištati i sva živina u studiju.”
Govoreći o Edinovom profesionalizmu i znanju, Hadžić je iskoristio savršenu košarkašku metaforu.
Istakao je da je Edin imao košarku u malom prstu i da je bio njena čista personifikacija. Sjećajući se zajedničkih kadetskih i juniorskih dana kada su obojica trenirala košarku, opisao je Avdića kao jednog od onih rijetkih, prirodnih šutera. To je onaj šut koji se ne mora brusiti, s kojim se čovjek jednostavno rodi i koji mu postane glavni oslonac.
“E, upravo je takav bio u komentatorskom poslu. Ubojitiji šuter koji odigra bezbroj utakmica i nikada ne promaši nijedan šut. Ni za dva, ni za tri, penal nikada. Samo pogađa, pogađa i pogađa. A pogotovo u odlučujućim trenucima. Bio je taj igrač kome uvijek možeš dati loptu i dalje ne moraš brinuti šta će se desiti. Znaš da pobjeđuješ”, rekao je Hadžić.
Čak i kada su im se profesionalni putevi kasnije razdvojili, Hadžić je izdaleka nastavio navijati za njega, diveći se njegovom radu i pitajući se kako je moguće da svaki put iznova pogađa i isporučuje svoj “triple-double” u svakoj mogućoj utakmici.
Vidno potresen, Hadžić je izrazio duboko žaljenje što se u posljednje vrijeme, zbog poslovnih obaveza i životnih puteva, nisu viđali onoliko često koliko su željeli. Njihov posljednji susret desio se u septembru prošle godine, tokom Eurobasketa.
