Iza ove naizgled “evropske i demokratske” inicijative krije se, međutim, mnogo dublja geopolitička igra, ali i ozbiljno pitanje: imaju li ljudi koji su svojim kompromisima i odlukama zacementirali disfunkcionalnost ove države uopće moralni i politički kredibilitet da danas dijele lekcije?
Njihov zajednički istup nije slučajan, niti je isključivo motivisan brigom za “evropski put Bosne i Hercegovine”, kako to u tekstu romantično predstavljaju. Trideset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, u trenutku kada se traži nasljednik Christiana Schmidta, pojava ovog dvojca na medijskoj sceni predstavlja klasični politički manevar i lobističku operaciju s vrlo jasnim ciljem.
“Šok terapija” i američki lobistički potpis
Kada Bildt i Petritsch, koristeći vokabular Milorada Dodika i ruskih diplomata, tvrde da je OHR “izgubio i utjecaj i legitimitet” te da “konzervira upravljanu stagnaciju”, postavlja se pitanje čije interese oni zapravo zastupaju.
Iako u svom tekstu pomalo stidljivo kritikuju “transakcijski pristup” bivše i moguće buduće američke administracije (spominjući posjetu Trumpovog sina RS-u), način na koji operiraju neodoljivo podsjeća na strategiju međunarodnih igrača zaduženih za lobiranje i guranje radikalnih rješenja.
Teza je vrlo jasna: u politici se često gura maksimalistička, radikalna ideja kako bi se protivnička strana (u ovom slučaju probosanska politika i dio evropskih saveznika) natjerala na pristanak na “srednje rješenje”. Javno zagovaranje potpunog i trenutnog gašenja OHR-a zapravo je probni balon i sredstvo pritiska. Evropljani, svjesni da bi trenutni odlazak OHR-a značio prepuštanje BiH secesionističkim politikama i ruskom utjecaju, bili bi primorani prihvatiti kompromis.
Taj kompromis, koji lobisti zapravo i ciljaju, jeste imenovanje nekog novog, “bezubog” visokog predstavnika. To bi bio birokrata koji bi predstavljao isključivo figuru, prelazno rješenje bez želje i podrške da koristi Bonske ovlasti, čiji bi jedini zadatak bio da ugasi svjetlo i stavi ključ u bravu OHR-a. Takav scenarij bi zadovoljio one centre moći na Zapadu, prvenstveno u dijelu američke i evropske administracije, koji žele “zatvoriti balkansko pitanje” linijom manjeg otpora, odnosno povlađivanjem etnonacionalistima i susjednim državama, pod krinkom prepuštanja suvereniteta domaćim akterima.
Međutim, prije nego što se bilo kakva ozbiljna debata o njihovom prijedlogu otvori u evropskim prijestolnicama, nužno je problematizirati kompetenciju, zaostavštinu i politički dosje ove dvojice diplomata kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.
Carl Bildt: “Mirotvorac” koji je pio rakiju s krvnicima
Uloga Carla Bildta, prvog visokog predstavnika u BiH (decembar 1995. – juni 1997.), iz perspektive probosanske politike, jedna je od najmračnijih mrlja u historiji međunarodne intervencije na ovim prostorima. Čovjek koji danas, iz udobnosti evropskih salona, piše o tome kako je BiH potreban “strateški novi početak”, isti je onaj čovjek koji je u ključnim poslijeratnim godinama postavio temelje politike popuštanja i ugađanja arhitektama genocida i etničkog čišćenja.
Njegov mandat obilježen je katastrofalnim nedostatkom odlučnosti i strahom od zamjeranja ratnim strukturama u Republici Srpskoj i tzv. Herceg-Bosni. Najveća kritika na njegov račun ostaje sramotna pasivnost prema hapšenju Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Umjesto da iskoristi prisustvo međunarodnih vojnih snaga i svoj autoritet za uklanjanje ratnih zločinaca iz političkog i javnog života, Bildt je preferirao politiku održavanja statusa quo, čime je direktno nagradio rušitelje države i dao im vrijeme da se konsoliduju.
Sporna je njegova uloga u oslasku sarajevskih Srba 1996. godine tokom procesa reintegracije sarajevskih općina (Ilidža, Vogošća, Grbavica, Ilijaš). Bildtova administracija nije prstom mrdnula da spriječi rukovodstvo SDS-a s Pala u terorisanju i zastrašivanju vlastitog naroda. Štaviše, svojim istupima stvarao je atmosferu u kojoj je taj egzodus posmatran kao “neminovan”.
Njegov odnos prema Srebrenici i ratnim dešavanjima posebna je priča koja duboko kompromituje njegov današnji “evropski” angažman. Bosanskohercegovačka javnost ne smije zaboraviti da je Bildt, 11. jula 1995. godine, na dan kada horde Ratka Mladića ulaze u UN-ovu zaštićenu zonu i započinju genocid, pisao pismo Slobodanu Miloševiću oslovljavajući ga sa “dragi gospodine predsjedniče”, upozoravajući ga tek na “drugačiju situaciju” na terenu. Dok je on kao evropski medijator pio rakiju u Dobanovcima s Ratkom Mladićem, neposredno nakon srebreničkog genocida (kako je to iznio Emir Suljagić), hiljade nevinih civila su ubijane.
Bildt je u svojim memoarima žrtve genocida nazivao “ratnim zarobljenicima”, a Miloševića “dobrim dečkom”. Čak je išao toliko daleko da je odbio svjedočiti protiv Miloševića, ali je zato rado bio svjedok odbrane osuđene ratne zločinke Biljane Plavšić pred Haškim tribunalom, iste one Plavšićke koja je u političku orbitu lansirala Milorada Dodika, čije argumente Bildt danas prepisuje.
Kada je 2012. godine, na 20. godišnjicu opsade Sarajeva, došao u glavni grad, bivša glasnogovornica Haškog tribunala Florence Hartmann s pravom ga je javno prozvala, poručivši mu da ne zaslužuje biti tu.
“Trebao je doći kada je mogao učiniti nešto. A kada je nešto i mogao učiniti, tada je govorio kako je Milošević ‘dobar momak’,” rekla je tada Hartmann, savršeno sumirajući Bildtov kredibilitet. Njegova vizija mira uvijek je počivala na jednoj premisi: do dogovora se dolazi ustupcima Bošnjaka i Hrvata strateški važnijim Srbima. To on traži i danas.
Wolfgang Petritsch: Arhitekta ustavne asimetrije i diskriminacije
S druge strane, Wolfgang Petritsch (visoki predstavnik od augusta 1999. do maja 2002.) imao je drugačiji pristup, ali s podjednako pogubnim dugoročnim posljedicama po funkcionalnost države. Za razliku od Bildta koji išao linijom manjeg otpora i koji je izbjegavao konfrontacije, Petritsch je obilato koristio tada skoro uvedene Bonske ovlasti.
Probosanska politika je aplaudirala smjenama radikalnih funkcionera, ali je ono što je Petritsch uradio na ustavnom planu ostalo upamćeno kao jedan od najtežih udaraca državotvornim snagama u postdejtonskom periodu.
Njegova implementacija historijske Odluke Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH pretvorila se u trijumf asimetrije i etničkih podjela. Umjesto da iskoristi tu odluku za građansko uvezivanje i slabljenje entitetskih granica, Petritsch je u aprilu 2002. godine nametnuo ustavne amandmane koji su, usprkos upozorenjima tadašnjih probosanskih lidera (poput Harisa Silajdžića i Stranke za BiH, te Sulejmana Tihića i SDA), zacementirali diskriminaciju.
On je kreirao duboko nepravedan sistem: u Federaciji BiH je zadržao Dom naroda kao izuzetno snažan gornji dom parlamenta sa punim zakonodavnim ovlastima, čime je omogućio trajne mehanizme blokade zakonodavnog procesa.
S druge strane, u Republici Srpskoj formirao je potpuno asimetrično tijelo, Vijeće naroda. To nije klasični dom, već slab mehanizam koji isključivo razmatra pitanja vitalnog nacionalnog interesa, i koji se u praksi pokazao potpuno nemoćnim da zaštiti povratnike (Bošnjake i Hrvate) od diskriminatornih politika iz Banje Luke.
Uz to, Petritsch je legalizirao i stroge etničke kvote u entitetskim vladama i pravosuđu, čime je dodatno institucionalizirao podjele. Kada se od njega tražilo da u duhu presude problematizira ekskluzivitet u samom nazivu “Republika Srpska”, on je to glatko odbio. Petritsch je zapravo stvorio sistem koji je programiran za krize, sistem u kojem mehanizmi zaštite nisu jednaki, a građanski princip je potpuno marginalizovan u korist etničkog inžinjeringa.
Politički piromani ne mogu biti vatrogasci
Kada se podvuče crta, tekst Bildta i Petritscha u FAZ-u nije nikakva strateška vizija za evropsku budućnost Bosne i Hercegovine. To je ciničan pokušaj dvojice kompromitovanih diplomata da operu vlastite biografije i odigraju ulogu megafona za one međunarodne centre moći kojima je umor od Balkana preči od pravde, prava i funkcionalnosti države.
Carl Bildt, koji je pokazivao empatiju prema arhitektama genocida umjesto prema žrtvama, i Wolfgang Petritsch, čije su ustavne vratolomije trajno onesposobile BiH i legalizirale asimetričnu diskriminaciju, posljednji su ljudi na planeti koji bi trebali diktirati kada će i kako OHR biti ugašen.
Njihova ideja nije suverena Bosna i Hercegovina unutar EU. Njihova stvarna namjera, pod krinkom “ukidanja OHR-a”, jeste lobiranje za prelazni, slabi aranžman koji će ovu zemlju konačno prepustiti na milost i nemilost istim onim retrogradnim, velikodržavnim politikama sa kojima su njih dvojica, svaki u svom vremenu, tako rado i lako pravili trule kompromise.
Bosni i Hercegovini zaista treba vjerodostojna evropska budućnost, ali put do nje sigurno ne vodi preko savjeta onih koji su decenijama aktivno radili na njenoj razgradnji.
